Postoji malo stvari koje nerviraju roditelje više od djeteta koje ne želi da pokuša. Nije bitno da li se radi o domaćem zadatku iz matematike, časovima plesa ili časovima gitare koje je tako silno željelo a sada uopšte ne vježba, svi želimo da nam dijete bude marljivo, da ulaže napor, prihvata izazove i shvata značaj upornosti. Prečesto umjesto svega toga vidimo mrzovoljno „razvlačenje“ i cmizdravo žaljenje „Ovo je dosadno!“.
Pronađite nešto što je zabavno
Nekada je lako motivisati dijete. Kada je zadatak lak i zanimljiv, čak i veliki trud dolazi ne čini se napornim. Dijete koje voli košarku može beskrajno dugo da vježba slobodna bacanja. Dijete koje je fascinirano Grčkim bogovima će „proždirati“ knjige na ovu temu. Sve ovo su primjeri unutarnje motivacije, zato što motivacija dolazi od samog užitka koji donosi zadatak, piše mreza-mira.net.
Kada je to moguće, bilo bi dobro stimulisati unutrašnju motivaciju pretvarajući zadatke koji se moraju odraditi u one koje je zabavno obavljati. Budite razigrani, upotrebite humor, dopustite djeci da istražuju, podstičite njihovu radoznalost… ovo su načini pomoću kojih zadatke možete učiniti mnogo zanimljivijim.
Ali snaga unutrašnje motivacije tu prestaje. Ponekad je učenje obaveza i radni zadatak, tako da motivacija mora da potekne iz nečega što taj zadatak prevazilazi, nečeg većeg i tom trenutku nevidljivog.
Nagrada je rizik
Često, kada motivacija kod djece „manjka“, odrasli pribjegavaju nagradama kako bi se dijete pokrenulo. Ovo će privremeno uroditi plodom. Ukoliko upotrebite grafikone sa stikerima (svako dobro ponašanje označava rast na ljestvici), ili predložite kupovinu male igračke kao nagrade, dobićete ponašanje kakvo želite. Ponekad je ovo sve što je potrebno. Ako je u pitanju samo mala prepreka, sitna nagrada može pokrenuti dijete, naročito ukoliko je u pitanju zadatak koji postaje lakši i prijatniji nakon vježbanja.
Ovakav vid motivacije ima i svoje mane. Posle otprilike tri nedjelje primjene ovog sistema, djetetu će isti dosaditi, a i roditelji ostaju bez ideja. Nagrada može da znači da zadatak nije obavezan. Dijete će odlučiti da nagrada nije vrijedna truda, i da odbiti da izvrši zadatak. Takođe, dijete može krenuti da se raspravlja oko kriterijuma koje ste mu postavili, ili da ispuni neki minimum zadatka da bi dobilo nagradu.
Česta primjena nagrade može probuditi pregovarački stav kod djeteta, ili bolje rečeno – cjenkanje. Nemojte obučavati svoje dijete da na svaki vaš zahtjev odgovori pitanjem: „Šta ću dobiti ako to uradim?“
Nagrade isto tako mogu potkopati unutrašnju motivaciju, jer dijete to shvata kao nešto što ne bi samo odabralo da uradi i zadatak ispunjava samo zbog nagrade.
Nagrade su vid eksterne kontrole. Ono što mi želimo za djecu je unutrašnja motivacija koja dolazi iz njih samih – iz onoga šta oni misle i cene – motivacija koja ih podstiče čak i kada zadatak nije prijatan i kada roditelji nisu tu da ih podstiču.
Izgradnja unutrašnje motivacije
Na osnovu istraživanja koje su sproveli, Edvard Deci i Ričard Rajan sa Univerziteta Ročester, ukazali su na tri osnovne potrebe na kojima se temelji unutrašnja motivacija: kompetencija, autonomija i povezivanje – konekcija. Njihovom pravilnom stimulacijom pomaže se razvoj unutrašnje motivacije.
Kompetencija
Sticanje novih vještina je izuzetno motivišuće. Kada dijete tek uči da vozi bicikl, želeće da to radi po cijeli dan, svaki dan. Veoma je uzbudljivo ovladati novim vještinama. Na drugoj strani, djeca će se opirati i izbjegavaće da rade one stvari u kojima misle da su loša. Bilo da se radi o pisanju, časovima violine ili košarke, kada dijete pomisli da je lošije od saigrača, neće željeti da učestvuje. Osjećaće se posramljeno, ili postiđeno i žaliće se da je ta aktivnost glupa i dosadna.
Ponekad, rješenje je da povećate kompetentnost djeteta tako što ćete otkriti slabost u njegovim vještinama, problem sa koncentracijom i teškoće prilikom učenja. Nekada je djeci potrebna pomoć da shvate kako da postanu kompetentna.
– Neka naglasak bude na naporu i strategiju – istraživanje koje je sprovedeno pokazalo je da veći uticaj imaju pohvale za trud, nego za urođene sposobnosti djeteta, i da na taj način djeca radije prihvataju izazove. Djeca takođe mogu imati koristi od shvatanja strategija učenja. Na primjer, prilikom pripreme za test, bolje rezultate će donjeti vježbanje i rješavanje matematičkih zadataka, nego prelistavanje bilješki. Ulaganje truda i planiranje strategije utiru put djeteta ka kompetentnosti.
– Odredite kriterijume – veoma je obeshrabrujuće za djecu kada ulože dosta truda, a na kraju čuju da su uradili sve pogrešno ili da su preskočila jako važan dio. Ukoliko je vaše dijete brzopleto i „baca se na posao“ pije nego što pročita uputstvo, davanje smjernica ili određivanje prioriteta prilikom rješavanja problema može da spriječi suze i traćenje vremena. Ohrabrujte svoje dijete da jasno označi najvažnije instrukcije i da provjeri ono što je već završilo kako mu neišta ne bi promaklo.
– Ukazujte na napredak – kada se njihov napredak vidi, djeca se osjećaju sposobnije. Podjelite velike zadatke na cjeline, tako da dijete može da vidi put koji prelazi do cilja – „Samo još jedan dio je ostao.“ Razgovarajte sa djetetom o vremenu u kome sa nečim mučilo, i kako je poslije svega uspjelo. Dobro je reći mu: „Nekada su ti takve stvari zadavale velike probleme, ali ih sada baš dobro razumiješ i rješavaš!“
Samostalnost
Niko ne voli kada ga kontrolišu. Djeca ponekad nisu motivisana jer osjećaju da su primorana da nešto urade. Naravno, ne možemo djeci dati potpunu slobodu da rade samo ono što žele, ali otpor možemo smanjiti tako što ćemo im dozvoliti određeni nivo samostalnosti.
– Ponudite im izbor. Ukoliko dijete ima uticaja na to kako će se nešto uraditi, to će automatski učiniti da budu motivisanija. Dopustite djeci da biraju između podjednako prihvatljivih alternativa. Ovo ili ono? Sada ili kasnije? Ponudite im dvije ili tri opcije, jer ako im ponudite više dijete neće moći lako da se odluči.
– Dajte djetetu objašnjenje koje će mu biti razumljivo. Djeci je lakše da rade stvari ukoliko razumiju razloge zbog kojih treba da ih urade. Djeca se često žale da moraju da uče stvari koje nikad neće koristiti. Jedan od mogućih odgovora je da se na taj način vjžbaju veštine koje će mu koristiti kroz život, kao što je sposobnost da efikasno obavlja posao, da informacije zadrži u glavi i da radi u grupi.
– Ohrabrujte rješavanje problema. Najbolja rješenja za manjak motivacije obično dolaze od same djece. U trenutku kada se dijete smiri, pitajte ga za mišljenje šta mu može pomoći da bi neki zadatak završilo. Morate biti dosledni i ohrabrivati svoje dijete da prestane da se žali i smišlja izgovore i da krene da pravi plan kako riješilo problem.
Povezanost
Povezanost je jako bitan izvor motivacije. Djeca vole da rade stvari koje ih povezuju sa ljudima do kojih im je stalo.
– Pokažite da ste svjesni dečijih osjećanja. Da bi se dijete nekada pokrenulo sve što je potrebno je da odrasli razumije odakle dolazi njegovo oklevanje i otpor. Možete mu reći: „Ti vjerovatno misliš da nije fer što ti je nastavnik dao toliko toga da uradis…“
– Pronađite uzor ili podršku društva. Motivacija ne mora da bude samo iznutra. Uzor može djetetu pomoći da zamisli šta želi da bude kad poraste. Ako dijete ima dragu učiteljicu ili je deo čvrsto povezanog tima, biće motivisano da se više trudi. Učenje sa drugovima može pomoći djetetu da lakše nešto nauči. Čak i samo sjedenje pored nekoga dok radi može da smanji odbojnost i da učini da je uloženi napor dosta lakši.
– Imajte razumna očekivanja. Djeca uglavnom žele da udovolje svojim roditeljima. Ovo nije njihova najveća motivacija, ali je bitna. Djeca nikad ne prerastaju tu želju da roditelji budu ponosni na njih. Nezaslužene pohvale neće pomoći, ali isto tako ne treba da budemo ni škrti u svojim odobravanjima.
Niko nije uvijek 100% motivisan. Svi imamo negativne dane i zadatke koje bismo najradije da izbjegnemo. Kod djece je to još izraženije jer ne mogu posedovati onaj nivo produktivnosti koji imaju odrasli.
Potrebni su vježba i mentalna zrelost kako bi se inicirala unutrašnja motivacija čak i kada se radi o zadacima koji nam nisu interesantni. U međuvremenu, potrebno je biti strpljiv i imati razumna očekivanja kada se radi o stvarima koje naša djeca mogu u tom trenutku; u redu je očekivati i malo iznad njihovih mogućnosti. I uvijek treba imatu na umu da su blage riječi i ohrabrenja daleko više motivišuće nego konstantna kritika.
(Školski.ba)