Nastavnica u Školi bosanskog jezika u Londonu, Ontario (Kanada) podijelila je sa čitaocima Plime i Oslobođenja svoju zanimljivu životnu priču.
Meliha (rođ. Šahbegović) Smajić je rođena u Derventi 2. januara 1951. godine. U rodnom gradu završila je osnovnu i srednju Učiteljsku školu, a Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Još kao djevojčica željela je da postane prosvjetna radnica gajeći veliku ljubav prema djeci.
U osnovnoj školi bila je odlična učenica i vođa matematičkih i drugih kružoka. Svestrano obrazovanje je dobila u Učiteljskoj školi i bila aktivna omladinka: članica tamburaškog orkestra, hora, dramske sekcije, stonoteniserske sekcije, a članica gimnastičkog sportskog društva “Partizan” Derventa postala je u devetoj godini. Sport, druženja, putovanja, logorovanja i ljetovanja utjecali su na razvoj njene sveukupne ličnosti.
Iz Dervente preko Maribora do Kanade
Od 1975. do 1992. godine gospođa Smajić bila je u stalnom random odnosu u Osnovnoj školi “Nikola Tesla” u Derventi, na mjestu nastavnice matematike i fizike. Za svoj rad dobila je Povelju sa srebrnim vijencem, jer su njeni učenici/e na republičkom i raznim drugim testiranjima znanja iz matematike osvajali najviše bodova. Od 30. aprila 1992. do 15. novembra 1994. godine boravi sa dvoje djece i majkom u Sloveniji, u Mariboru, u Zbirnom centru “Slava Klavora” (bivša kasarna JNA) gdje se već nalazi oko 1.000 izbjeglica mahom iz Srebrenice i okoline.
Pomaže u organizovanju djece i omladine u centru. Izborila se za prostoriju za rad s njima. Radi u izbjegličkoj školi “Konstruktor” kao nastavnica matematike i fizike. Pohađa seminare i treninge za prosvjetne radnike/ce kako bi stručno pomogla učenicima/ama i majkama u stresnim situacijama. Nakon dvije godine, 16. novembra 1994. godine gospođa Smajić stiže u London, Ontario, Kanada, gdje, od 1994. do 1996. godine pohađa ESL kurseve. Završava kurs “Support Integration Project” hosted by CCL i od 1998. godine radi kao support worker u ustanovama: Community Living London, Crest centre Lucan, Forward House, Participation House. Sve do 2015. godine kada je penzionisana.
Od dolaska u Kanadu gospođa Smajić radi na promociji svoje domovine – Bosne i Hercegovine, njene tradicije, kulture i bosanskog jezika. Prvo sama, a onda sa svojim učenicima i učenicama iz Škole bosanskog jezika koju je osnovala prije 23 godine i koja i dan-danas traje.
– Na vašu molbu da se predstavim čitaocima i čitateljkama Plime i Oslobođenja misli su me vratile u bezbrižan život u mojoj Derventi, život pun radnog elana, ljubavi prema porodici, prijateljima, učenicima, kolegama, mom gradu, Ukrini, mojoj BiH, kaže gospođa Smajić.
– Nikad nisam mogla ni pomisliti da će nam se desiti zlo koje nam se desilo. Kamionom punim starih, iznemoglih ljudi, s mamom i dvoje djece napustila sam Derventu. Put očaja nas je prvo doveo u Sloveniju, 30. aprila 1992. godine, u Maribor, u kasarnu “Slava Klavora” u kojoj je bilo smješteno više od 900 izbjeglica, mahom iz Srebrenice, Zvornika, Posavine. Svakim novim danom se taj broj povećavao, a time i loše vijesti o stradanjima. Mnogo je bilo trumatizirane djece, majki. Živjeli smo dan za dan, sa neizvjesnošću kuda dalje? Kanada je otvorila program za ulazak u nju, te se odlučismo “preko bare”! Lijepo smo dočekani. Odmah na aerodromu u Torontu nam dadoše zimske jakne i čizme, a potom u London, Ontario – grad u kojem živi moj brat sa porodicom.
– Država nam je obezbijedila stan i namještaj, novčanu pomoć. Bili smo prijatno iznenađeni. Početak je bio jako težak jer nismo znali engleski jezik. Omogućeno nam je učenje jezika kao i raznih kurseva. Zahvalni smo ovoj zemlji što nas je prihvatila i omogućila život dostojan čovjeka. Krenuli smo u novi život! Ne znam tačan broj bosanskohercegovačkih građana/ki u Kanadi ali ima nas dosta. Okupljamo se u našim klubovima, učestvujemo u humanitarnim akcijama, usmjeravajući ih u BiH koja je stalno u nama. Naši ljudi su jako vrijedni, pametni, uspješni. Naša djeca su uspješni/e doktori/ce, inženjeri/ke, naučni i građevinski/e radnici/e. Izdigli smo se iz pepela! 26 godina u Kanadi proleti u nekom stalnom snalaženju, traženju, učenju. Sada je vrijeme da uživam sa porodicom. Da nije nostalgije i brige za domovinom, sve bi bilo potaman, kaže gospođa Meliha Smajić, instruktorica bosanskog jezika, London, Ontario, Kanada.
Naša obaveza je da sačuvamo naš maternji jezik
– Škola bosanskog jezika radi u okviru programa za međunarodne jezike osnovne škole u G. A. Wheable Centre, centru za obrazovanje odraslih, Thames Valley School Board. U februaru 1998. godine bosanski jezik je dodat na listu ponuđenih kurseva i svake godine do danas se održao na toj listi. Zajedno sa učiteljem Sabitom Sejdićem i uz pomoć prof. Emine Rizvanbegović te prosvjetnih radnika/ca i volontera/ki iz Londona, ON, izborila sam se da se škola otvori i radi u okviru kanadskog obrazovnog sistema. Za 21 godinu rada kroz školu je prošlo oko 200 učenika/ca. Prvih godina bila su tri razreda ali vremenom se broj učenika/ca smanjivao i počelo se raditi u jednom odjeljenju sa djecom različitog uzrasta. Danas školu pohađa 25 učenika/ca, a među njima su i djeca prve generacije učenika/ca škole. Današnja realnost u školi je da djeca uče bosanski kao strani jezik i metod rada je prilagođen toj stvarnosti. Zahvaljujući opremljenosti učionice savremenom tehnologijom danas je lakše prenijeti djeci znanje. Koristimo knjige i materijal na internetu za učenje bosanskog jezika za strance. Kroz igru, pjesmu i druženje učimo kulturno bogatstvo i tradiciju Bosne i Hercegovine. Svake godine se obilježavaju praznici i pripremaju programi za roditelje i posjetioce. Djeca su naši mali ambasadori koji predstavljaju kulturu i umjetnost Bosne i Hercegovine u svojim školama širom Kanade.
Nažalost, svake godine imamo sve manje učenika/ca i teško je naći ljude koji su zainteresovani da rade u školi. Upis u školu postaje veliki izazov. Ove godine sam bila u situaciji da nisam imala dovoljan broj upisanih učenika/ca. Bila je opasnost da se neće odobriti rad odjeljenja za bosanski jezik zbog nedovoljnog broja djece što je značilo gašenje škole. Zbog djece koja redovno pohađaju školu, odlučila sam da ponovo obiđem porodice koje imaju djecu školskog uzrasta i pokušam ih zainteresovati da upišu djecu u školu. Na moje zadovoljstvo i radost djece i roditelja, uspjeli smo upisati dovoljno učenika/ca za ovu školsku godinu. Nastava se odvijala subotom i trajala je do marta 2020. godine. Zbog pandemije Covid-19, obustavljena je do daljnjeg, priča nam gospođa Smajić.
Na naše pitanje, kako da se sačuvamo asimilacije i kako da sačuvamo svoj jezik i kulturu, gospođa Smajić, kaže:
– Mi Bosanci i Hercegovci smo rasprostranjeni po cijelom svijetu. Prvi rođaci govore različitim jezicima, nane, dede, bake ne mogu da razumiju svoje unuke. Jedini jezik kojim mogu da se sporazumiju je bosanski. Zato je važno da se borimo da se očuva naš bosanski jezik i da uključimo djecu u škole bosanskog jezika, da razgovaramo i pjevamo pjesme na bosanskom jeziku. G. A. Wheable program za međunarodne jezike ima cilj da djeci od predškolskog uzrasta do 8. razreda pruži priliku da održe svoje naslijeđe, jezik i kulturu, da nauče jezik svog kulturnog naslijeđa, da nauče novi jezik i razumiju novu kulturu. Nadam se da ćemo i mi i dalje podržavati ovaj cilj i da će naša djeca još mnogo godina nastaviti da uživaju u uslovima koje imamo u našoj Školi bosanskog jezika u Londonu, Ontario. Veliko hvala Kanadi što nam omogućava učenje bosanskog jezika u okviru njenog obrazovnog sistema. Ponosim se što sve ove godine prenosim znanje na mlade generacije i činim ih sretnim i zadovoljnim u njihovoj sposobnosti da razgovaraju, druže se i igraju na bosanskom jeziku. Naša obaveza je da sačuvamo naš jezik. Nadam se da ćemo još mnogo godina uživati u veselim i ozarenim dječijim licima kada pohađaju čas bosanskog jezika i da će oni, kao što moto G. A. Wheable škole kaže: ‘Naučiti jezik, podijeliti kulturu i promijeniti svijet!’ Jezik je najmoćnije sredstvo za očuvanje i razvoj naše kulturne baštine i nacionalnog identiteta. Svaki pokušaj da se promoviše širenje maternjeg jezika ne doprinosi samo učenju jezika već promoviše i inspiriše solidarnost na osnovi razumijevanja, tolerancije i dijaloga, piše Mojabih.ba.