Piše: Tajma Tiro
- ”Korupcija je zlouporaba povjerenih ovlasti za privatnu korist”. (Transparency International)
- ”Korupcija je zlouporaba javnih ovlasti za privatnu korist”. (Svjetska banka)
- ”Korupcija je devijantno ponašanje djelatnika javne uprave (izabranih ili imenovanih) koje nije u skladu s njihovim zadacima po službenoj dužnosti, a primjenjuje se u cilju stjecanja privatnog bogatstva ili statusa pojedinca, uže obitelji ili povezane grupe ljudi”. (Joseph S. Nye, Corruption and Political Development, 1967.)
Vidimo razne definicije korupcije. Ali kod nas postoji jedna neslužbena, gorka, istinita i opšteprihvaćena definicija: “Korupcija je normalna. Korupcija je dio nas. Šta se može danas bez korupcije?”
Toliko je duboko prisutna u svim sferama društva da nismo u stanju prepoznati sve njene oblike. Dičimo se nekim znanjem, fakultete završavamo „pod moranje“, a moral i etiku davno smo zaboravili, zgazili i duboko zakopali.
Dijete sam devedesetih. Te kobne ‘92. izgubila sam oca u ratu. Iz ranog djetinjstva imam samo neka sjećanja, teška i sumorna, i priče mojih najbližih. Sve ono za što bi se ranije reklo da nije normalno i prihvatljivo, ovdje je odavno postalo i tolerantno i svakodnevno. Nije rijetka ona “šuti, šta ćeš, tako je, samo da ne puca, dobro je”.
U osnovnoj školi već nailazim na neku nepravdu i gle čuda, reagujem. Naravno, potpuno neprihvatljivo ponašanje. Bila sam uzorna, odlična učenica ali sa jednim velikim ALI. Imala sam „dug jezik“. Ako nešto nije uredu i korektno, ja sam na to ukazivala.
Kroz srednju školu to se nastavilo. Oduvijek sam znala da želim studirati pravni fakultet. Kao djevojčica sam gledala serije i poistovjećivala se sa ulogama. Uglavnom dobro pobjeđuje zlo, pravda i pravo u filmovima i serijama nađu zajednički jezik. Imala sam svoj cilj. Završit ću pravni fakultet i učinit svoj grad i svoju zemlju poželjnim mjestom za život.
Tijekom školovanja upozoravali su me da ne trebam da se borim, da je to “jednostavno tako“. Primjećivala sam da nijedan posjet u bolnici ne može proći bez „kese“, jer MORAŠ počastiti. Kada bih trebala izvaditi neke dokumente ili neku potvrdu, ista stvar. Ako je ona gospođa čiji je posao da vam izda dokument ili potvrdu ljubazna i samo radi svoj posao, „red se zahvaliti“.
Jednostavno sam postala svjesna dvije riječi koje nekako jednostavno idu jedna uz drugu i većini ljudi na koruptivna i zabranjena djela su i danas jedina asocijacija: MITO i KORUPCIJA.
Saznala sam da su jednako krivi oni što daju mito kao i oni koji uzimaju. Da jednako krše zakon. Sami smo donijeli tu kugu među nas. Tu crnu tvar, korupciju, koja nas sve zajedno izjeda. Osim toga, jednako veliki problem u ovom podneblju je kako se zoveš i kojem se Bogu moliš. Ali ovo nam je svima zajedničko: KORUPCIJA!!!! Korupcija nema ni ime ni naciju.
Odmah po završetku fakulteta i na svom prvom poslovnom angažmanu shvatila sam šta su mi godinama pokušali reći: teško je ispraviti „krivu Drinu“ i biti normalan i zalagati se za prave stvari. Shvatila sam šta su pokušali reći ali ja i dalje odbijam biti onih 80 % koji dopuste da ih povuče vir korupcije.
Prošle godine vidjela sam poziv na učešće u projektu „Znanje IN korupcija OUT“. Ko me imalo poznaje zna da uživam stjecati nova znanja i da mom polju interesovanja zaista nema granica. Otišla sam u Sarajevo na trening, upoznala odlične ljude i nevjerovatno se zainteresovala za borbu protiv korpucije. Tu je bila odlična ekipa koja razmišlja kao i ja i koja želi promjene i ne boji se raditi prave stvari.
Reakcije ljudi iz moje okoline su uglavnom na nivou „ah ti i tvoja borba, vazda se ZA NEŠTO BORIŠ KAKO TI NE DOSADI“. Ne dosadi mi jer makar ću znati da sam dala sve od sebe. Ako uspijem natjerati ljude oko sebe da makar razmisle o svojim postupcima, i to je uspjeh. Ako donekle promijenim svijest ljudi da svi imamo problem i da svi kršimo zakon, još je veći. I da imamo izbor: biti dio koruptivne mase ili mirno spavati. Ako je moj cijeli život u nekom čudnom okruženju i nenormalnim stvarima, bar da sutra generacije koje dolaze imaju priliku za normalnijim životom.
Korpucija pri zapošljavanju je trenutno možda i najizraženija. Zapošljavaju se podobni a ne sposobni, i to odavno nije čak ni na nivou javne tajne. Po objavi konkursa ne gledaju se uvjeti nego „Imaš li tamo nekoga?“. Ako nemaš, uzalud se i prijavljivati. Posao za koji vam ne treba visoka stručna sprema, koji nije tako dobro ni plaćen, pa i za te pozicije treba neko da “pogura“. Najveći problem je što su ljudi to prihvatili kao nešto normalno. Jer, nažalost, to vide kao jedino rješenje za egzistenciju. Zato je edukacija ljudi možda prvi korak ka osvješćivanju o problemu koji razdire ovo društvo.
Dugogodišnja sam aktivistica u nevladinom sektoru i često mi kažu da previše pričam i da ako ovako nastavim nikad i neću moći da se kvalitetno zaposlim. Ja volim da kažem istinu, a očito je to danas potpuno neprihvatljivo ponašanje. Pa u šta smo se to pretvorili? Kakvo smo društvo postali? Je li vrijeme da stanemo, razmislimo i počnemo da popravljamo stvari?
Teške su to odluke kada vam je u pitanju zdravlje ili život vaših najmilijih, a doktor bez poklona neće da vas primi. A šta je sa onima koji nisu ni u mogućnosti donijeti poklon i „počastiti doktora“? Da li je njihov život manje vrijedan od onih koji imaju novca za „pogurati“.
Boriti se moramo. Ako zajedno to budemo radili možda i uspijemo. A savjest će nam biti čista jer smo uradili sve što je bilo u našoj moći. Ako vozite preko ograničenja, platite kaznu onako kako je propisano. Jer posljedice mogu biti puno gore. Ako trebate izvaditi dokumente ili platiti račune, stanite u redu i ne iskorištavajte poznanstva.
Teško je, ali nije nemoguće.