Karakteristike “šokantnog” korejskog vaspitanja

Korejska djeca spavaju u kolicima u bučnim supermarketima, izlaze napolje na minusu bez kape, klanjaju se starijima u znak pozdrava, a ako ih obuzme napad histerije, udaraju nogama i padaju na zemlju. Treba li reći da je Južna Koreja jedna od „naj-kids-frendli“ zemalja na svijetu? Ovdje svi prosto obožavaju djecu, a mame se lako opraštaju od karijere u korist odgajanja djece.


sasint / Pixabay

Većina korejske djece ne viđa stranca svaki dan i ne znaju kako da se u takvoj prilici ponašaju, plaše se da ne ispadnu nevaspitana i zato se veoma stide. Strance doživljavaju na nivou Snježnog čovjeka, pišu detinjarije.com.

Kroz historiju gledano, Koreja je država kolektiviteta sa jasno izraženom hijerarhijskom strukturom. Zato je prirodno što se djeca kroz vaspitanje od najranijeg djetinjstva privikavaju na takvu kulturu. Na primer, u obdaništu, u prisustvu starijih, vaspitačice prilaze djeci i naginju im glavu, učeći ih da se tako, u znak poštovanja, pozdravlja odrasla osoba.

Roditeljima ređe, ali dedi i babi Korejci se uvijek obraćaju sa „vi“. Kod njih se to postiže određenim gramatičkim konstrukcijama. A sve počinje time što od djetinjstva uče djecu da shvate gdje im je mesto, između ostalog i na taj način što je, prilikom upoznavanja, veoma važno da se sazna uzrast djeteta tačno u mjesec. Kao rezultat toga, djeca se u parku jedno drugom ne obraćaju po imenima nego „stariji/mlađi brat“, „starija/mlađa sestra“. To ne znači da su sva djeca međusobno rođaci, već je to samo forma označavanja sebe i drugih u kolektivu. Ova navika ne prestaje sa odrastanjem – djevojke se svojim momcima ne obraćaju po imenu, nego – „stariji brat“.

U vrtićima je ogroman broj slinave djece. U Koreji praktično ne postoji „bolovanje zbog njege djeteta“. Bolovanje – to je kad čovjek zaglavi u bolnicu i šef mu zbog toga dozvoli da ne dolazi na posao. U svakom drugom slučaju roditelji moraju biti na poslu. Zato mnoge žene odustaju od karijere. Uzeti odmor jer je djete bolesno takođe nije realno. Godišnji odmor u Koreji traje dvije nedelje i najčešće se ne može iskoristiti u cugu. Djeca zato idu u vrtić slinava. Nose maske u raznim bojama, ali iz vrtića ne izostaju.

Zapada za oko još jedan manir vaspitanja u vrtiću. Ako vaspitači žele da natjeraju dijete da nešto uradi, ovdje je najnormalnije da mu daju čokoladicu ili lizalicu kao pozitivnu motivaciju. Vrlo je česta situacija da vaspitači djeci od dvoje-tri godine daju po bombonu ne bi li sva zajedno sjela na klupu.

Našem čovjeku može neobično djelovati i to što ovdje niko nije uporan u tome da nauči dijete da koristi nošu. U vrtić se nose pakovanja pelena. Smatra se da će dijete u određenom uzrastu samo početi da koristi toalet, a dok je malo time se niko ne opterećuje.

Korejci se ne opterećuju ni veličinom odjeće i obuće. Odjeću za najmlađe nije lako kupiti. Veličine obično počinju od 65-70. Zašto bi kupovali 58 cm, kad će dete svejedno porasti? Kasnije djeca uče da hodaju u obući dva-tri broja većoj. Pritom se, sudeći po izboru u lokalnim prodavnicama, niko ne potresa oko ortopedskih uložaka i položaja stopala. Najvažnije je da cipelice budu maksimalno „zgodne“. Najčešće se kupuju patike koje će dijete nositi cijele godine.

I najzad – kape. Savremeni Korejci praktično nikad ništa ne nose na glavi. Rijetke su majke koje vode brigu gde da kupe tople kape da djeci ne ozebu uši, ako jakna ima kapuljaču. Da ne bude zabune, klima u Koreji nije kao na Tajlandu. Zimi se spušta do -15 i pada snijeg. Međutim, kape su oprema za skijaše. U parkovima je 90% djece bez kape. Vjerovatno zato idu u šetnju s vaspitačima po 30-40 minuta, a ako je mrazovito, ponekad uopšte ne izlaze napolje.

(Školski.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Školski.ba
Školski.ba je informativno-edukativni portal namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini, učiteljima, nastavnicima i roditeljima.