Prvi čovjek koji je, jedući, upotrijebio neku vrstu viljuške živio je, vjerojatno, prije mnogo hiljada godina godina. Ali, svakodnevna upotreba viljuške za vrijeme objeda je skorašnji izum, nastao u novijoj povijesti čovjeka.
U prastaro doba divljaci su upotrebljavali malu račvastu grančicu u koju su zabadali komadiće mesa. Neki znanstvenici drže da je viljuška zapravo izmišljena kada i strijela, i da je u početku bila neka vrst čačkalice kojom se uklanjala hrana između zubi, piše portal piše kako.hr.
Viljuške slične današnjim
U početku su upotrebljavane samo za pridržavanje mesa dok se ono siječe. Te su prve viljuške bile dugačke i dvozube, a čovjek ih je izrađivao od željeza, kosti ili tvrdog drveta. Mnogo je vremena prošlo dok viljuške nisu ušle u opću uporabu prilikom objeda.
Još prije 300 godina viljuške su bile velika rijetkost u Evropi. U Francuskoj su, recimo, sve do 17. stoljeća svi jeli prstima. Zacijelo ste čitali o raskošnom dvoru Luja XIV i divnim gozbama što su se tamo priređivale. A jeste li znali da na tom otmjenom dvoru niko nije upotrebljavao viljušku?
Kad su ljudi prvi put počeli upotrebljavati viljušku, mnogi su im se podsmjehivali, govoreći im da su previše “profinjeni”. U 11. stoljeću neka bogatašica u Veneciji naručila je da joj se napravi mala zlatna viljuška. O tome se pisalo ovako:
– Umjesto da jede kao sav ostali svijet, ona je sjekla hranu u sitne komadiće i jela ih pomoću viljuške s dva zupca.
Pet stotina godina kasnije, u 16. stoljeću, ljudi koji su u Veneciji upotrebljavali viljušku još uvijek su opisivani kao nešto nebično.
– U Veneciji se pred svakoga na stol stavlja, pored noža i žlice, i viljuška, kojom se meso pridržava dok se siječe, jer ti ljudi smatraju da je nepristojno dodirivati meso rukom.
Od 17. stoljeća lijepo ponašanje za stolom počelo je sve više nalikovati današnjem. Srebrne viljuške pojavile su se posvuda u Italiji. A krajem 18. stoljeća viljuška je prihvaćena kao nešto obavezno u domovima većine obrazovanih ljudi.