• 27.10.2020.

Kako roditelji mogu smanjiti anksioznost djece

Anksioznost se može primijetiti tako što dijete često govori o strahu, osjeća veliku napetost i zabrinutost. Za razliku od straha gdje je objekt ili izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava manje je jasna, produženog je trajanja i više utječe na cjelokupno psihičko stanje djeteta.

 Kako roditelji mogu smanjiti anksioznost djece

Emocionalne reakcije se u djetinjstvu i adolescenciji moraju razmatrati u kontekstu razvojnih procesa. Npr. neki znakovi anksioznosti su očekivani u takozvanim „prijelaznim“ razdobljima kao što su polazak u vrtić, osnovnu školu, srednju školu, selidbu, promjene u okolini, tj. u onim situacijama koje predstavljaju novi zahtjev u prilagodbi djeteta, piše Doc.dr.sc. Bruna Profaca, kliničke psihologije.

Kako djetetu možete pružiti podršku?

  • Jesu li odrasli u djetetovoj okolini tjeskobni? Roditelj je obično model djetetu kako rješava probleme, kako se nosi sa stresom, ili o čemu brine. Ako odrasli izražavaju pretjerane reakcije uznemirenosti, zaokupljeni su brigom oko djeteta ili imaju česta katastrofična očekivanja, djeca mogu vjerovati kako je to uobičajena reakcija na svakodnevni stres. Ukoliko smatrate da je vaša anksioznost izražena, potražite pomoć za sebe.
  • Pomozite djetetu u samoumirivanju. Opažajte što umiruje dijete, pomozite mu da izabere svoje načine smirivanja. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnost koju vole, treća kroz umirivanje, zagrljaj i utjehu.

  • Razmislite pokazuje li netko u okolini djeteta perfekcionizam. Tjeskobna djeca se s takvim težnjama u okolini često susreću: sve što rade „mora biti najbolje“, ne dozvoljavaju se manje greške, stalno se ističe nerealistična potreba za savršenstvom, najboljim ocjenama i najboljim uspjehom. Često čujemo kako „vrlo dobar školski uspjeh vodi potpunom neuspjehu u životu“. To često započinje i u ranim predškolskim danima: „krov na kući se ne crta tako“, „ovo slovo si napisao naopako“… Ohrabrivanje djeteta jest dio svakodnevnog života, ali poteškoće nastaju ukoliko time narušavamo djetetovo samopouzdanje. Pomozite djetetu da se osjeća dobro, da je normalno učiti i pokušavati i usmjerite se na podršku naporu, a ne rezultatu – umjesto na vrednovanje, usmjerite se na dječje iskustvo. Dozvolite djetetu greške, nježno ga vodite umjesto da budete „neumoljivi voditelj“.
  • Pokušajte ne zapitkivati, ne postavljajte stalno pitanja. Ohrabrite dijete da govori o osjećajima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da se djeca neće družiti s tobom?“. Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ideš na rođendan?“