Ona potiče s juga, sa današnjeg grčkog ostrva Krita, poznatog još i pod starim imenom Kreta. Tim drugim, starijim imenom, imenom Kreta, nazvali su stari Latini (Rimljani) jednu bijelu, krhku pisaljku od krečnjaka, zato što su je donijeli s Krete prilikom nekog vojnog pohoda.
U našem jeziku, ili u jeziku iz koga smo tu riječ preuzeli, latinska kreta (ili creta, kako su oni pisali) postala je – kreda. Pišući njome svakodnevno po školskoj tabli, mi danas i ne pomišljamo da ta obična, lomljiva pisaljka nosi ime jednog velikog ostrva, nadaleko čuvenog po svojoj staroj umjetnosti i pismenosti.
Oko ostrva Krita, u toplim vodama Sredozemnog mora, oduvijek je bilo pravih morskih spužvi. Još su prvi pisari koji su se služili kredom zapazili da se tragovi te pisaljke sa crne ploče najlakše i najbrže mogu izbrisati upravo prerađenom spužvom. Otada su kreda i spužva nerazdvojni i zato svaki učenik pred školskom tablom u desnoj ruci drži kredu, u lijevoj spužvu.
Kažu još da su kreda i spužva ljuti neprijatelji, ali da ipak jedno bez drugog ne mogu. Zna se i zašto je to tako. U početku su krede pravljene od prozirnog zemljastog krečnjaka koji je nastao taloženjem velikog broja sitnih, nevidljivih ljuštura izumrlih morskih životinjica, planktona. Za vječito gladnu i žednu spužvu, istrgnutu s morskog dna, bila je to jedina hrana. Zato bi ona pokupila i progutala sve što iza krede na ploči ostane – svaku i najmanju liniju, sve do posljednje tačke.
To je, naravno, samo priča. Istina je jedino da se nekad zaista pisalo takvom kredom i da se brisalo pravom pravcatom spužvom – čudnih i nepravilnih oblika. Još su naši djedovi učili da pišu na malim tablama uz koje su bile privezane prave spužve. Danas u školama takvih, pravih spužvi više nema. Ostalo je samo njihovo ime i njihov vječiti rat protiv krede.
(Priče o riječima/Školski.ba)