Kada djetetu reći “ne smiješ” i “moraš”?

Savremeni roditelji trebaju odbaciti sladunjavu ideologiju stalno sretnog djeteta, jer „bezkonfliktno" vaspitanje ne daje dobre rezultate.


Kada se rodi, malim djetetom upravljaju urođeni biološki programi. Takvu vrstu motivacije imaju i životinje i ona je veoma jednostavna: sve što je prijatno ocijenjeno je kao dobro i korisno, a sve što je neprijatno ocijenjeno je kao loše i štetno. Zato ovu vrstu motivacije nazivamo princip prijatnosti.

Emocionalna ucjena

Cilj svakog roditelja jeste da pomogne djetetu da odraste i da ga pripremi za samostalni život u društvu. Zato je roditelj taj koji tokom procesa odgajanja djeteta treba utjecati da dijete promijeni svoju biološki programiranu motivaciju.

Roditelj trebaju dijete naučiti dvije osnovne stvari:

  • da nije sve što je prijatno istovremeno i korisno;
  • da nije sve što je neprijatno istovremeno i štetno.

Ovo učenje se odvija kroz neizbježan, arhetipski konflikt roditelja i djeteta. Dijete u tom konfliktu zastupa biologiju, a roditelj zastupa društvo. Jezikom psihoanalize, to je konflikt principa prijatnosti i principa realnosti, pišu Bebe.avaz.ba.

Za dijete je ovaj konflikt bolan zato što pogrešno misli da ga roditelj voli samo ako mu povlađuje. Ono, u ime ljubavi, pokušava roditelja podrediti sebi i svojim željama. Svako roditeljsko „ne smiješ!” i „moraš!” dijete razumije kao odbacivanje i to jasno izražava.

Samo onaj roditelj koji je svjestan svog cilja i neizbježnosti konflikta s biološkim u djetetu, može dobro odigrati svoju ulogu i uspješno odoljeti djetetovim protestima i inteligentnim emocionalnim ucjenama.

Princip realnosti

Kada dijete shvati da se mora podrediti roditelju i da discipliniranje nije negacija ljubavi, tada je prihvatilo princip realnosti.

Roditelj koji djetetu nudi ljubav, ali i jasnu disciplinu, utiskuje se u djetetovu psihu kao „unutrašnji roditelj” koji je u djetetovom kasnijem životu izvor samoljubavi i samodiscipline. Ako roditelj želi da mu dijete bude stalno sretno, mora mu popuštati, tako da nastaje popustljiv „unutrašnji roditelj”.

Ovakvo dijete kasnije ne može sebe natjerati da radi ono što treba ili da ne radi što ne treba. Zato savremeni roditelji trebaju odbaciti sladunjavu ideologiju stalno sretnog djeteta, jer „bezkonfliktno” vaspitanje ne daje dobre rezultate.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!