U velikoj seoskoj prodavnici, prije par dana, u dugačkom redu ispred kase musavi petogodišnjak prstom je pokazivao policu na kojoj su bila složena kinder jaja.
– Tata, tata, kinder jaje, rekao je bez dreke, skoro bojažljivo, nježno ga povlačeći za nogavicu.
– Ne može, odgovorio je visoki čovjek u radničkom odijelu, kratkih nogavica koje su otkrivale krupne zglobove i guste crne malje.
Bilo je to jedno vrlo jasno, nepopustljivo „ne može“, bez daljih objašnjenja „već si jedno dobio jutros“ ili „maloprije si jeo kolač“ ili „pokvarićeš zube“.
Samo „ne može“.
Dječak je ostavio jaje na mjesto, pažljivo, kao da je od porcelana. A onda je čučnuo kraj tog rafa, da im bude u ravni i tako čučeći ih je posmatrao i divio im se.
Malene dlanove spustio je na koljena, da tu miruju, da slučajno ne krenu ponovo gdje im „nije mjesto“.
Nije bilo suza, čak ni u jednom oku. Nije bilo „ali, tata“. Nije bilo bijesnog skakanja u mjestu. Niti tuge u njegovim grudima. Tuga je napala sve nas koji smo bili u tom redu i koji smo očevo ravnodušno „ne može“ doživjeli kao grubost koja se za sto i nešto dinara možda i mogla izbjeći.
A on je samo čučao i netremice gledao sva ta „nedozvoljena“ i skupa jaja.
Dužim posmatranjem čovjek je na njegovom licu mogao čak otkriti osmijeh koji titranjem pomijera gornju usnu. Bio je, uprkos svemu, sretan što ta i takva jaja sa igračkom u svom središtu postoje, i tu su na nekoliko centimetara od njegovog nosa i samo to je važno, jer jednom će dobiti svoje jaje, za sedmicu ili dvije, možda za dan, ako bude imao sreće. Tata će mu kupiti, sigurno. On se tome nada.
Primijetila sam da me ljudi u prodavnici gledaju slično kao ovog čovjeka u radničkom odijelu onda kada odbijem da djetetu kupim loptu ili kinder jaje, navodi autorica teksta Jovana Kešanski.
Kao da im dođe da otvore svoje novčanike i izvade tih sto i nešto dinara da bi usrećili moje grlato dijete i sebe rasteretili tuge, iste one koja je mene prije par dana pritiskala u velikoj seoskoj prodavnici.
Neko čak kaže: „Hajde, mama, pa kupi djetetu, šta si se stisla“.
Neko ode korak dalje pa se obrati djetetu:
– Hoćeš da ti čiko kupi?! Onda se dijete ozari:
– Daaaaaaa.
Pa ga sastavi ljutnja kad ja kažem „ne može“. I onda ja, ni malo mudro kao čovjek u radničkom odijelu, pojašnjavam ljudima zašto ne želim da joj svaki put kupim loptu ili jaje ili se, još gore, pravdam da je maloprije pojela jedno.
Objašnjavam i djetetu „pa imaš kući deset lopti“, „maloprije ti je djed kupio jaje“, „ne može sada, sutra“…
I tako objašnjavajući njima i njoj shvatim da je sve navedeno najmanji razlog zbog čega se trudim da joj ne kupim svaki put u prodavnici nešto.
Navikavajući dijete da svakim odlaskom u prodavnicu dobije igračku ili slatkiš, oduzimam joj ono najčarobnije što bi odlazak u radnju trebalo da donese: iščekivanje i nadanje da će možda baš sada, baš ovog puta dobiti jaje sa igračkom ili veliku žutu loptu. Da ću ih baš sada spustiti u rupičastu korpu da se kotrljaju po njoj.
Oduzimam joj veliku radost koju bi svaka kupljena igračka trebalo da joj donese. Baš kao što je meni donijela lutka Vida koju mi je mama neočekivano donijela jedno veče sa posla. Mogu tačno da se sjetim svega šta se odvijalo u meni i oko mene tog trenutka. Sjedila sam na podu kraj starog kauča, na televizoru je pjevala Lepa Lukić, Folkoteka, brat nije bio u sobi, tata je ušao zajedno sa mamom i onda mi je ona iznenadano iz velike kese pružila tu lutku kojoj sam dala ime Vida. To je bila tek druga moja lutka, a imala sam oko pet godina.
Napolju je padao snijeg, sitan, nedovoljno gust da potrčiš sa sankama na ulicu. Bubnjilo mi je u grudima. Nisam se odvajala od Vide.
Sjećam se i kada mi je tečo poklonio kasetaš, toliko težak da smo morali da pravimo novu jaku policu za njega, nekoliko ogromnih tipli ušlo je u zid. I neobjašnjive radosti kada se tata iz Novog Sada vratio sa kasetom tada popularne grupe Ruž. Kako je treštalo iz sobe „Njemica si, al’ ne marim…“ (dok kasetaš ne pojede traku, pa je hirurškom preciznošću izvlačim napolje i olovkom vraćam na mjesto)
I sjećam se male šivaće mašine koju mi je poklonila tetka, svojevremeno šefica u robnoj kući Borovo. Bila sam toliko srećna da mi nije smetalo ni to što se konac stalno izvlačio i što sa njom nisam mogla ni rupu na tatinoj čarapi da ušijem. Glumila sam da sam šnajderka i to je bilo najvažnije. Ja sam šila, iako je rupa još uvijek bila tu, prenosi priču Zelena Učionica.
Djeca su zaboravila da se raduju. Neka nisu ni naučila.
Nema velikog ushićenja pri pružanju poklona. Njihova radost postala je instant, nedovoljna da ih drži danima.
Kupujući im svaki put neku sitnicu ili igračku u radnji, mi im nenamjerno (toliko smo slabi na njih) oduzimamo sposobnost da se raduju, iščekuju, nadaju, budu kreativna, maštovita, da sami stvaraju, da cijene ono što im se pruža i da se u njemu beskrajno raduju.
Možda će zbog roditeljskog „ne može“ plakati ili se duriti ili moljakati ili se bacati među rafovima, možda će roditelji izgledati kao stisnute škrtice, ali to je samo neophodan proces učenja nečega od čega će danas sutra imati mnogo veću korist.
„Ne može“ ih uči strpljenju i čuva im radost.
„Ne može“ ih uči da neće sve u životu dobiti tako lako, posebno ne na plač ili moljakanje.
„Ne može“ ih uči da vrednuju stvari koje dobiju.
„Ne može“ ih uči da sreća nije u materijalnim stvarima, bez obzira što se danas igračke mogu kupiti budzašto.
„Ne može“ ih uči da mogu imati titravi osmijeh na licu, čak i dok kleče sa rukama na koljenima ispred rafa sa kinder jajima, kao onaj musavi dječak, jer postoji nada da će ono možda već sutra ili prekosutra biti njihovo. A tada će sigurno mnogo više uživati u njemu.