Zbog pretjerane želje da za svoje dijete učine najbolje, roditelji učine upravo suprotno, a da toga često nisu ni svjesni, prenose detinjarije.com.
– Jednog dan gledala sam svoje dijete kako sama pokušava da zakači pojas na visokoj stolici za hranjenje. “Gotovo”, rekla je kada je konačno uspjela.”Gotovo”, potvrdila sam i dodala “Sama si uspjela. Bilo je teško, ali nisi odsutala. Tako sam ponosna na tebe!”, piše za Hafington post mama Trejsi Kučlou.
– Iza načina na koji sam pohvalila njen trud stoji i malo mog truda. Da nisam naučila kako pravilno da je pohvalim, mogla sam da joj kažem samo “Kako si pametna” ili čak “Evo, sada će mama da ti pomogne”, napisala je.
Zbog čega bi to bilo loše?
Istraživač sa Stenford univerziteta, Carol Dweck, koja proučava motivaciju i ustrajnost kod djece još od 1960-ih godina i ona je utvrdila da djecu možemo da svrstamo u dvije kategorije:
- Djeca sa fiksnim načinom razmišljanja koja vjeruju da su njihovi uspjesi rezultat urođenog talenta ili pameti, i
- Djecu čiji se način razmišljanja razvija, koji vjeruju da su njihovi uspjesi rezultat njihovog rada.
Fiksan način razmišljanja: “Ako morate naporno da radite, to znači da nemate talenat”
Djeca koja razmišljaju na ovaj način misle da su inteligenciju dobili rođenjem i identifikuju se sa sljedećom rečenicom:
– Ako morate da radite naporno, znači da nemate talenat. Ako ste talentovani, sposobni i inteligentni, stvari prirodno dolaze do vas. Uspjeh vam pripada.
Ali onda kada uspjeh izostane, ova djeca upadaju u zamku. Opada im samopouzdanje jer misle da možda nisu toliko talentovani ili pametni koliko su ima govorili. Onda počnu da izbjegavaju izazove, plašeći se neuspjeha i toga da više neće izgledati pametno.
Način razmišljanja koji se razvija:
– Što je više izazova, više ću naučiti i postajaću pametniji.
Djeca koja od malena vjeruju da se na razvoju inteligencije mora raditi i da se pamet “gradi”, odnosno da što više uče, to su pametniji onda kada dožive neuspjeh vjeruju da stvari mogu da se poboljšaju. Ali im je za to potrebno više vremena i truda. Za njih je veća vrijednost u učenju i sticanju znanja nego sama pamet. Takođe su ustrajniji kada je u pitanju rješavanje teških zadataka.
Šta stvara jedno ili drugo ubjeđenje koje imaju naša djeca?
Način na koji ih hvalimo, i to već od prve godine života. U jednoj studiji, Dweck je testirala učenike petog razreda, nasumice podijeljenih u dvije grupe. Zadala im je da riješe jedan zadatak. Zatim je pohvalila prvu grupu za njihovu inteligenciju:
– Vau, to je stvarno dobar rezultat. Treba biti pametan kako bi riješio taj zadatak.
Onda je pohvalila drugu grupu za njihov trud:
– Vau, to je stvarno dobar rezultat. Sigurno ste se veoma trudili.
U nastavku testiranja, obje grupe su dobile da same izaberu zadatak, a ponuđen im je bio jedan lakši i jedan teži.
Grupa djece koju je pohvalila za njihov trud izabrala je teži zadatak, jer su vjerovali da ako se ponovo budu trudili, uspjeti će da ga riješe, a samim tim što je zadatak teži, dobiće priliku da nauče nove stvari. Dakle ostali su motivisani da uče i zadržali su samopouzdanje.
Grupa djece kojoj je pohvalila inteligenciju izabrala je lakši zadatak, znajući da će tako imati zagarantovan uspjeh. Nisu imali samopouzdanje u sebe i vjeru da će riješiti i teži zadatak, ali su željeli da zadrže dobre rezultate i osjećaj da su zadatak lako riješili.
Slično istraživanje sprovela je i u pedeset tri porodice. Nakon istraživanja koje je trajalo pet godina, ispostavilo se da tada, sedmogodišnjaci koji su odrastali u porodicama u kojima je hvaljen njihov trud imaju izraženiju želju za izazovima i učenjem. Dok su mališani kojima su roditelji govorili da su pametni, bili manje zainteresovani za nove izazove i imali su manje samopouzdanja u odnosu na prvu grupu djece.
Da li je moguće promijeniti fiksiran način razmišljanja?
Naučnica Carol Dweck, jednom prilikom primila je mail od profesorice iz srednje škole:
– Da li je moguće motivisati djecu da uče algebru, konjugaciju ili fiziku ukoliko nisu na pravi način hvaljena kada su imala 4 godine?, glasilo je pitanje.
A odgovor glasi – nije kasno! Važno je da se sa djecom radi!
– Djeci mora da se objasni da je mozak poput mišića i da inteligencija mora da se vježba. I što ga više vježbate on postaje sve jači. A mozak najintenzivnije vježba onda kada prihvata izazove, savladava nove prepreke i uči nove stvari. Mozak uči najviše onda kada griješi, kaže ova naučnica.