Djeci je teško pratiti nastavu kada su zabrinuta. Ponekad se njihovi problemi odraslim ljudima, koji su naučili kako da mjere ozbiljnost situacije kroz godine iskustva, čine trivijalnim.
Percepcija i realnost
Djeca na stvari gledaju kao djeca, ne kao odrasli. Sjećam se kada sam imao pet godina. U mojoj ulici postojao je ogroman zid koji je bio previsok da bih se popeo na njega. Prvi put kada sam se pokušao popeti pao sam i prošao je čitav mjesec dok nisam pokušao ponovo. Na kraju sam se uspio popeti.
Vratio sam se u tu ulici mnogo godina kasnije, tada kao odrastao čovjek. Taj zid kojeg sam se plašio, bio je u visini mog struka. Nasmijao sam se, ali sam istovremeno primijetio razliku u percepciji između djece i odraslih. Djeca se, jednostavno, ne mogu ponašati kao odrasli jer to nisu.
Taj zid je odlična metafora koja objašnjava razliku u posmatranju problema. Odrasli često vide problem “u visini struka”, dok na njega djeca gledaju kao na barijeru koja se ne može prevazići. Za djecu, pogotovo onu najmlađu, naizgled nebitni problemi mogu predstavljati one životno bitne. Njihova briga može uticati na praćenje nastave i učenje. Vrijeme rješava mnoge takve probleme, ali briga koju dijete preživljava je puno veća nego što mi mislimo. U ovim slučajevima brižni nastavnici mogu pomoći.
Vrste problema o kojima se djeca brinu razlikuju se, ali tendencija da se na njih fokusiraju utiče na to kako se osjećaju, kako ih drugi doživljavaju, ponekad ih može dovesti u ozbiljnije probleme i uticati na njihove rezultate u školi. Vjerovatno je njihova najveća briga, zapravo, ona od sramoćenja.
Prepoznavanje stvarnog problema
Većinu vremena, očito je kada učenik zahtijeva brigu. Naprimjer, razmislite o djetetu kojem je potrebna medicinska pomoć, koje je žrtva vršnjačkog nasilja ili djetetu koje ne uči. Problemi koji nisu direktno povezani sa školom mogli bi se odnositi na razvod roditelja ili smrtni slučaj u porodici.
Ali, djeca se suočavaju sa mnogim drugim problemima za koje nastavnici jednostavno nemaju vremena. Održavanje nastave i nemilosrtni pritisak ispita kao i bitniji problemi u ponašanju djece, sprječavaju nastavnike da se zanimaju za svaki manji problem koje učenik potencijalno ima.
Ti mali problemi koje nastavnici ne primjećuju, mogu biti simptomi nekog dosta većeg problema kojeg učenik nije u stanju prepoznati i ispoljiti na ispravan način.
Evo par primjera:
1. Učenik koji se neumorno žali na svaku malu ogrebotinu ili modricu vam možda pokušava reći da se osjeća zapostavljenim. Moža, ustvari, želi reći:”Molim vas, brinite o meni”.
2. Dijete koje kaže da ga vršnjak naziva ružnim imenima, možda pokušava izraziti strah od usamljenosti i to da ga niko u razredu ne voli.
3. Moguće je da učenik koji izgubi neki nebitan predmet zapravo izražava strah da će imati velike probleme kući jer često gubi svoje stvari.
4. Dijete koje ne uradi ili pogrešno uradi samo jedno pitanje na testu strahuje od roditelja i njihovog razočarenja jer ga previše forsiraju.
5. Ako dijete postane neuobičajeno povučeno, moguće je da je u skorije vrijeme osjetilo ili trenutno osjeća strah od sramoćenja.
6. Učenik koji je uprljao svoju majicu, možda brine od reakcije majke koja mu je nedavno kupila tu majicu uz prijetnju da je ne uprlja ili podere.
Ovi strahovi se čine previše minornim da bi se nastavnici imali vremena baviti njima. Kako god, ako reflektuju neki veći problem, posljedice mogu biti veoma negativne. Najveći izazov je razlikovati koja je to djetetova reakcija bezazlena, a koja iza sebe krije ozbiljnije stvari.
Posmatranje i postavljanje pitanja
Pitanje koje se postavlja je: kako razlikovati kojem djetetovom ponašanju treba ozbiljno pristupiti, a kojem ne? Evo nekoliko savjeta koji mogu pomoći u odgovaranju na ovo pitanje:
1. Popričajte sa roditeljima učenika kako biste saznali da li postoji neki porodični problem koji može biti uzrok njegovom ponašanju.
2. Da li je učenik naglo promijenio svoje ponašanje?
3. Obratite pažnju na to da li se dijete izolovalo od vršnjaka.
4. Saznajte da li ga druga djeca izazivaju.
5. Da li učenik zahtijeva vašu pažnju više nego inače?
6. Da li učestvuje u nastavi kao inače?
8. Da li ste primijetili da dijete ima izlive bijesa ili plača zbog nebitnih stvari?
Ako ste primijetili bilo koju od ovih tačaka, izdvojite vremena i postavite učeniku par pitanja, uključujući:
1. Da li ti se to ikada ranije desilo? Kako se završilo?
2. Šta radiš u situacijama kada ti se to desi kako bi se osjećao bolje?
3. Po tvom mišljenju, koliko vremena će ti trebati kako bi se ponovo mogao koncentrisati na školu?
Ponekad dalje istraživanje ne vodi ničemu. S druge strane, ponekad ćete osjetiti da je zid veći nego što zaista jeste. Pomozite ako možete, ali imajte na umu da nekada možete biti tu samo kako biste saslušali i razumjeli ili prosto pružili učeniku dovoljno vremena da se izbori sa svojim problemom.
(Školski.ba)