Dr Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodnog udruženja Mensa i UNICEF-ov saradnik na projektu ranog podsticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra te jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o vaspitanju i obrazovanju, otkriva najčešće greške koje roditelji rade do četvrte godine života svog djeteta, a koje kasnije mogu uticati na čitav njegov život.
Roditelji svom djetetu moraju da dopuste da nauči kako se pada
Istraživanja pokazuju da je broj razvojnih smetnji kod djece u porastu, puno djece ima poremećaj govora, motorički su slabija, a kasnije u školi ne mogu učiti i pamtiti, imaju slabu koncentraciju, sve češće se postavlja dijagnoza ADHD, impulzivna su, imaju nizak prag tolerancije, povećava se agresivnost.
Niti jednu grešku roditelj ne napravi namjerno ili zlonamjerno, većina grešaka se zapravo napravi iz dobre namjere i potrebe da se dijete zaštiti. Problemi se često prepliću. Sve više djece gubi osjećaj odgovornosti, prezaštićena su, sve im je dozvoljeno, gube orjentaciju i izokreću sistem vrijednosti. Iako problema ima više i dijelimo ih u nekoliko kategorija, mnoge početne greške možemo pripisati neznanju.
Greške u odgajanju djece sastavni su dio roditeljstva, ali mogu biti i korisne ako se uoče na vrijeme. Većinu takvih grešaka roditelji naprave zbog prenaglašene potrebe da dijete zaštite. Potrebno je naglasiti da je zaštićivanje dobro, ali prezaštićivanje je štetno. I upravo u određivanju granice gdje prestaje zaštićivanje i počinje prezaštićivanje nalazi se mudrost roditeljstva.
U nastavku pročitajte pet najčešćih grešaka koje roditelji prave u odgoju djece do četvrte godine života.
1. Fiksiranje bebine glave
Roditelji često drže glavu bebe kao da se radi o transportu pacijenta, glava je fiksirana, ne može se pomjeriti ni lijevo ni desno ni za jedan centimetar. Ovo je greška, posebno u prvih 30 do 60 dana od rođenja, jer beba pomjeranjem glave povezuje strukture u mozgu za koordinaciju pokreta ramena, vrata i glave.
Posljedica fiksiranja glave vidi se kasnije u školi, kada dijete ima problem s pisanjem. Roditelji često objašnjavaju da tako drže i fiksiraju glavu bebe jer im je to pedijatar rekao. To naravno nije tačno. Pedijatar daje savjet “držite glavu”, a ne “fiksirajte glavu”. Roditelji uvijek urade malo više da bi “zaštitili” bebu, a to malo više je zapravo greška. Možda bi najbolje bilo da roditelji dobiju savjet da pridržavaju glavu.
2. Jednobojna dječija soba
Ima puno grešaka koje se naprave u razdoblju do 3. godine, a jedna od čestih grešaka je roze soba za djevojčice i plava za dječake. Imao sam jedno predavanje kada je jedna mama rekla:
– Uh, dobro je, mi smo kupili narandžastu sobu.
Naravno, i to je greška, jer prvih 30 dana od rođenja beba vidi mutno i raspoznaje kontraste, tako da je bolje da soba ima kontraste prvih 30 dana. Kontrasti su važni za razvoj mozga, pa je potrebno edukovati roditelje, kako bi se izbjegle nepotrebne greške.
3. Prezaštićivanje deteta
Dijete u prvim godinama uči bez prestanka. Formalno obrazovanje i učenje kakvo poznajemo dolazi kasnije, ali do tada je dijete savladalo najteže gradivo – i to se sve odvija kroz igru i spontano. Rijetko koje dijete će sa šest godina staviti ruku u šolju vrućeg čaja ili nesmotreno potrčati po ledu.
Biće mnogo opreznije u takvim situacijama, ne jer su mu roditelji 100 puta nešto ponovili, već zato što je do tada puno puta palo – na ravnom, na uzbrdici, na stepenicama, preko bare, na zemlji, travi, pločicama. Do tada je, iako toga nije svjesno, veoma dobro naučilo kako se preko kojih površina prelazi, koja brzina je potrebna, nagib pri hodu, način hodanja. Čak i ako počne da pada, spretno će se dočekati.
Ovako bi bar trebalo da bude, ali znam da je broj neobičnih povreda pri padu djece sve veći. Dijete koje sa sedam godina padne tako da slomi zube, a pritom ni dlanove ne ogrebe nije naučilo da pada. Ovo svakako nije njegova greška, ali je problem što je sa sedam godina kasno učiti te fundamentalne stvari.
4. Pretjerana upotreba novih tehnologija
Korištenje video-igrica od najranijeg detinjstva poprima epidemiološke razmjere. Prilikom igranja mozak radi drugačije, impulsi koji se smjenjuju veoma su brzi, a to nije u skladu s dosadašnjom evolucijom i prirodnim razvojem mozga. Kao da smo okrenuli leđa prirodi i djeca plaćaju visoku cijenu za to, jer mi smo sastavni dio prirode i naš razvoj zavisi od okruženja u kojem odrastamo.
Djeca sve češće odlaze u virtualni svijet i tamo provode po jedan ili dva sata svakog dan. Na taj način smanjuju vrijeme za trčanje, skakanje, tj. običnu dječiju igru. Dijete se veže za računar i video-igrice, jer to postaje izvor stimulacije, tamo dožive sreću, iščekivanje, tugu, radost, dobro raspoloženje i pokušavaju sve više i više vremena da budu u tom svijetu.
5. Nedostatak kretanja
Problem koji je u uskoj vezi s preteranim korištenjem novih tehnologija je nedostatak kretanja. Potrebno je naći ravnotežu i uspostaviti pravila. Svaki roditelj mora postaviti granice koje smatra da su najbolje za njegovo dijete.
Često smo svjedoci da djeca to ne poštuju. O koliko god sati ili minuta pred ekranom se radilo, kupljenih igračaka ili razbacanih stvari, neka roditelji upamte da je najvažnija dosljednost. Ako je uspostavljen dogovor, onda dijete to mora ispoštovati, a roditelj ne smije popustiti jer ako do toga dođe, ulazi se u začaran krug.
U začaran krug može dovesti i kontradiktornost roditelja – da primjer koji roditelj pokazuje djetetu nije u skladu s riječima i pravilima koja mu nameće. Ako roditelj ograniči djetetu vrijeme provedeno pred ekranom, a pritom on svaki slobodan trenutak provodi pred njim, kakva se poruka šalje djetetu? I roditelji su žrtve moderne tehnologije, baš kao i njihova djeca.
Upadamo u opštu hipnozu moderne tehnologije koja mijenja način funkcionisanja našeg mozga – pažnja je usmjerena na neka događanja na ekranu, a za druge stvari kao i da ne postoji ili ju je sve teže usmjeriti i zadržati, a impulsivnost kao da postaje masovna pojava.
Ako želite da nemate mnogo posla oko djeteta, nekoliko sati ga ostavite s uređajima moderne tehnologije i jedva ćete ga i primijetiti. Nažalost, mnogi roditelji u trenucima umora, rastresenosti i briga dozvoljavaju, pa čak i podržavaju takvo ponašanje djece. Sve je to donekle i u redu, dokle god je ograničeno vrijeme za korištenje računara ili dok to ponašanje ne preraste u naviku.
Kratkoročno gledano, upotreba modernih tehnologija može roditeljstvo i te kako olakšati. Ali što više dozvoljavamo da nam moderne tehnologije olakšavaju roditeljstvo, veća je vjerovatnoća da će nam iste te moderne tehnologije vremenom donijeti mnoge poteškoće – prije svega našoj djeci, a na taj način i nama.
Dosada – važan problem o kome se malo govori
Svako vrijeme ima svoje izazove i ako znamo kako da se nosimo s njima, izazovi se pretvaraju u smjernice, a ne kamenje o koje se spotičemo. Jedna stara poslovica kaže da greške stvaraju iskustvo, a iskustvo je početak mudrosti. Naravno, uvijek je bolje imati neku vrstu edukacije o roditeljstvu, da mama i tata na vrijeme saznaju šta ih čeka i kako se postaviti u određenim problemima. Na taj način će znati kako reagovati i spriječiti na vrijeme posljedice, a ne da uče na svojim greškama.
Važno je shvatiti da se okruženje jako promijenilo, broj događanja u danu povećao se u odnosu na period prije 20, 30, 40 godina, a okruženje utiče na razvoj mozga, posebno u prvih 5 godina. Tako da roditeljstvo postaje sve ozbiljnije i zahtjevnije. Bilo je i ranije, ali danas će biti sve teže popravljati propuste roditelja.
Na razvoj djeteta može uticati i puno drugih stvari, na primjer nedostatak joda u ishrani. Isto su tako štetne i neke stvari koje ulaze u oblast psihologije, pa ne bih o tome govorio, kao na primjer: permisivno odgajanje, kada se djetetu dozvoljava da radi što hoće, kada se obasipa poklonima i kada roditelji kupuju sve što dijete poželi.
Ali ima jedan važan problem o kojem se malo govori, a to je dosada. Percepcija vremena kod odraslih i djece se značajno razlikuje. Za razliku od odrasle osobe, dijete tek upoznaje svijet, pa mu je svako iskustvo novo i puno informacija koje je potrebno obraditi. U tom smislu, jedan dječiji dan mnogo više “vrijedi”.
Metabolizam mozga brži je kod djeteta nego kod odraslih, i ostaje visok sve do početka puberteta. Dijete nevjerovatnom brzinom uči, mentalni modeli svijeta moraju se konstantno podešavati, pa se mentalna energija ulaže skoro isključivo u sadašnji trenutak. Djetetov najvažniji zadatak jest da upozna sebe i svijet oko sebe. Za taj važni zadatak moramo mu dati dovoljno vremena i prostora u kojem će kroz aktivno istraživanje i pažnju koju samostalno usmjerava postati spreman za svijet u kome živi.