Prije tri godine, 25. januara 2020. napustio nas je hrvatski pjesnik, književnik, utemeljitelj škole stvaralaštva Novigradsko proljeće, radijski voditelj i urednik, zakladnik brojnih kulturnih događaja i tradicija, učitelj i pedagog Josip Prudeus.
Njegova je poznata izreka: „Učitelj koji se ne smije, ne smije među učenike.“
Smijeh je lijek, također je rasprostranjena, drevna izreka. Mnogo je stranica, knjiga, pa i cijelih knjižnica napisano o dobrobitima smijeha. Kako u životu, tako i u učionici, smijeh je – najjednostavnije rečeno – uvijek dobrodošla opcija.
Kako živimo u vremenima kada se radost i dobro raspoloženje znaju prizivati pod svaku cijenu, i ne samo prizivati, nego doslovce naručivati, kada se nameću poput radnih zahtjeva koje treba ispuniti, nastavnih jedinica i sadržaja koje valja obraditi, ishoda do kojih treba doći ma kako (smij se! – jer ako se ne smiješ, nisi „pozitivan“, a ako nisi pozitivan, ne valjaš), moram reći i ovo:
– Tokom godina rada u nastavi, kao i tokom godina refleksija o radu u nastavi, shvatila sam da ima učitelja koji nisu skloni smijehu. I pritom ne mislim na one koji su mrzovoljni i pesimistični, ili destruktivno sarkastični pa i cinični, koji lutaju nekim teškim gudurama i maglama, ili im je pak jedini osmijeh onaj kada se komu rugaju. Ne, ne mislim na njih. (I njih treba i prihvatiti i razumjeti, koliko se to može u okružju i tempu kakav stvara škola, svakako im treba pružiti kakav prostor izražavanja pa i samorefleksije u obliku u kojem će najmanje štetiti drugima, no – to je nova tema, ne mislim sada na njih.) Mislim na one koji, bez obzira na to što nisu skloni smijehu, ili barem tako izgleda (da nisu skloni), uvijek su iznova vrhunski učitelji, predavači i motivatori, pedagozi i metodičari.
Kada malo razmisim, moguće da se i oni najokorjeliji nesmijači ipak smiju, ili barem osmjehuju, te da učenici to i prepoznaju. Jedino što njihov osmijeh nije na usnama, nego – u očima. A upravo to i jest istinski smijeh, onaj koji nije samo u izrazu lica, nego i oka. (Kada se prisjetim, takav je bio i osmijeh Josipa Prudeusa. Bio je katkad i na usnama, ali uvijek je bio u oku.)
Vjerodostojnost prije svega, jer vjerodostojnost nema ni zamjene ni nadomjestka
I dalje, vezano uz smijanje i nesmijanje, ali i šire od toga, shvatila sam tokom svih tih godina i to da je temeljna odlika vrsnoga učitelja i profesora njegova autentičnost. Pa tako i onaj dio autentičnosti koji je vezan uz smijeh, ili uz ozbiljnost. I jedno i drugo je dobro kada proizlazi iz osobe i osobnosti, iznutra, ne izvana, kada nije umjetno ili namješteno, kada se ne radi reda radi ili zato što bi tako bilo zgodno, što to uprava ili bilo ko drugi zahtijeva; jer samo kada je iskreno i izraz nepatvorene autentičnosti, može istinski doprijeti do učenika, a to pak znači da će se kod takvih – vjerodostojnih – učiteljica i učitelja i znanje bolje primati, vještine snažnije i na duže staze savladavati te sveukupno bolje napredovati, negoli što će se to događati kod onih koji nisu vjerni sebi, koji ne uspijevaju doprijeti do vlastite vjerodostojnosti, koji ispunjavaju narudžbe drugih, piše Skolskiportal.hr.
Vjerodostojnost prije svega – bez obzira na pedagoški ili životni stil, bez obzira na to je li ko skloniji smijehu ili ozbiljnosti.
Još jednom, osmijeh je u oku; a učenici ga uvijek i bez pogreške prepoznaju, i kad je vjerodostojan, i kada je lažan. Nema većih detektora od njih.