Malo je onih koji su roditelji i čitaju ovaj tekst, a da na njih njihovi roditelji nisu vikali. I možda smo mogli da ispadnemo bolje, ali nije baš da smo potpuno izgubljeni slučajevi.
Ali nije svako vikanje isto. Brojna istraživanja su pokazala da kontinuirane verbalne uvrede imaju isti negativan efekat kao redovne batine. Ali ono što mali broj istraživanja razjašnjava jeste šta su zapravo verbalne uvrede, a šta je vikanje na dijete.
Samo vikanje mnogo je manje štetno, ako nije praćeno uvredama na račun djeteta. Kada verbalna disciplina pogađa srž djetetovog bića, kada utiče na njegov stav o sebi samom, tu nastaje problem.
Evo i primjera. Ako vaše dijete, recimo, prospe sok u vaše krilo, a vi glasno viknete: „Uh, bre!” niste vi napali dijete, njegov karakter i njega lično. Male su šanse da je dijete to uradilo namjerno. Ali, ako viknete na dijete: „Idiote jedan! U šta gledaš?! Ne mogu da vjerujem šta si uradio!”, to je već problem.
Ova druga reakcija je direktan napad na dijete i u njegovom umu može formirati negativan stav o sebi i svojim sposobnostima, čak i ako niste ni mrvicu povisili ton dok ste govorili. Možda najkritičniji dio je kada kažete:
– Na šta si mislio? Ne mogu da vjerujem šta si uradio?
Ovakve riječi putuju direktno u dječije srce i mozak i formiraju njihov stav o sebi. A taj stav obično bude:
– Ja sam glup. Ja sam nespretan. Ja sam loš.
I nije bitno koliko ste vi divni prema svom djetetu u svim drugim situacijama, koliko mu pažnje posvećujete, nećete time obrisati negativne efekte verbalnih uvreda. Dijete kojem se govori da je loše i nevaljalo, zadržaće takvo mišljenje o sebi i onda kada ga mazite i tetošite.
Drugi primjer: Ako djetetu koje pokušava samo da sipa sok svaki put govorite:
– Neka, pusti mene, prosućeš, dijete će lako o sebi početi da misli da je nesposobno, što će dalje uticati na njegovo ponašanje tako što će lako odustajati od toga da sam uradi neke stvari ili očekivati od drugih da donesu važne odluke. Možda vi djetetu posvećujete pažnju i stavljate ga u centar svog svijeta i možda je ono svjesno da je važno, ali to ne mijenja stvar da se osjeća nesposobnim jer mu nije dozvoljeno da stvari radi samo, pišu Detinjarije.
Negativno mišljenje koje o sebi steknemo u najranijem djetinjstvu snažno će uticati na naše samopouzdanje kroz čitav život.
Naravno da gotovo svaki roditelj s vremena na vrijeme izgubi kontrolu i počne da viče na dijete. Molim vas, trudite se svim silama da to izbjegnete. Ali, ako žurite na zakazan ljekarski pregled, dijete ne želi da se obuče, a upravo ste prosuli i punu šolju kafe, teško da ćete ostati smireni i pokušati da kroz igru i šalu navedete dijete da vas posluša. I to je razumljivo.
Povremeno vikanje ne čini vas lošim roditeljem. Ono što karakteriše lošeg roditelja je konstantno vikanje i vrijeđanje djeteta, koje duboko u njegovoj duši usađuje negativna vjerovanja o sebi. To što podižete ton, mnogo je manje štetno od riječi koje izgovarate.
A za one koji kažu:
– Ako nisi strog roditelj, djeca će ti postati mlakonje, imamo jednostavan odgovor:
– Život će se pobrinuti za to da im zada dovoljno prepreka i problema. Roditelji treba da budu tu kao oslonac, da teške trenutke ublaže, ne da ih stvore.
Da biste otkrili kakav ste roditelj, postoji jedno, jednostavno pitanje koje treba da postavite sebi:
– Šta moje dijete misli o sebi, kao rezultat toga što sam mu JA roditelj?