Pošto taj izraz postoji u više jezika, jasno je da on ima širu pozadinu i dublje društvene korjene.
U srednjem vijeku, a i ranije, u robovlasničkom društvu, postojao je takozvani božji sud ili ordalije. To je bio veoma čest, ali krajnje iracionalan (izvanrazumski) način utvrđivanja nečije krivice, koji se zasnivao na uvjerenju da će neka viša sila, ili sam Bog, presuditi da li je neko kriv ili nije.
Sam postupak sastojao se u tome da osumnjičena osoba iz vatre ili, češće, iz uzavrele vode golim rukama izvadi komad usijanog željeza (maziju), pa ako je kriv, vjerovalo se, opržiće se, a ako nije, ostaće nepovrijeđen, ili će mu rane brzo zarasti. Prema tome je onda donošena i sudska presuda. Postojao je i običaj da se osumnjičeni baci u vodu kako bi se vidjelo hoće li isplivati ili neće, pa se prema tome sudilo da li je nevin ili kriv. Vađenje mazije iz vatre, ili iz vrele vode, ipak je bio mnogo češći postupak takozvanog božjeg suda, piše Milan Šipka u knjizi “Zašto se kaže”.
U Dušanovom zakoniku iz XIV vijeka (član 150), na primjer, bilo je propisano da lice koje je osumnjičeno za neko nedjelo, za koje je određeno da se pravda po božjem sudu, ima da uzme usijani komad željeza „na vratima crkvenim iz ognja, i da ga postavi na svetoj trpezi”.