U rječnicima stranih riječi može se pročitati da je biblioteka grčkog porijekla i da je složena od dvije riječi: biblion – knjiga i theke – kovčeg, pregradak, ormar. To je, dakle, doslovno: ormar za knjige, ili, u slobodnijem prijevodu, skladište knjiga. Sama riječ biblion (knjiga) nastala je prema imenu feničkog grada Biblosa, odakle su stari Grci nabavljali listove papirusa, po kojima su onda pisali i slagali ih u knjige – biblose.
Historija biblioteke i bibliotekarstva veoma je duga. Ta je ustanova mnogo starija i od same riječi biblioteka. Arheolozi su sredinom 19. vijeka otkrili ostatke zbirki glinenih pločica ispisanih klinastim pismom, stare četiri, pa čak i pet hiljada godina. Kasnije, u 5. i 4. vijeku pre nove ere, u Grčkoj su bile poznate velike privatne biblioteke pojedinih književnika i filozofa, kao što su bili Euripid, Aristotel i drugi, piše Pismenica.
Druga po veličini biblioteka, poslije one u Alexandriji, bila je u to vrijeme Pergamska biblioteka s preko 200.000 svitaka. U naše vrijeme u bibliotekama se ne čuvaju ni glinene pločice ni papirusi iz Biblosa, nego ukoričene knjige, časopisi, novine i druge štampane stvari. U velikim bibliotekama sadržaji knjiga prenose se danas na mikrofilmove, pa se hiljade debelih tomova mogu smjestiti u nešto veću kutiju, ili na nekoliko kompjuterskih diskova.
Tako, eto, pisane ljudske poruke mijenjaju svoj oblik i način prenošenja, a riječ biblioteka, kojom se označava mesto gdje se one čuvaju i koriste, vijekovima traje, prenoseći tako slavu drevnoga grada Biblosa i starih grčkih ljubitelja i sakupljača knjiga.