U dobi od tri godine gotovo svako dijete oduševljava se građenjem pećine, šatora ili logora. Zavuku se tako pod sto, okruže dekama i jastucima, ne dopuštaju nikome da uđe u njihovo skrovište, piše avaz.ba.
Hamburški psiholog Mihael Til to ovako objašnjava:
– Pećine su oaze odmora od vanjskog svijeta koji je djeci često naporan i previše ih razdražuje. Osim toga, djeca vole intimnu privatnu sferu u koju se rado povlače. Tamo mogu raditi sve što žele.
A kako bi na to trebali reagirati roditelji? Je li u redu to što se maleni žele sakriti od njih?
– Prihvatite to bez riječi. Jer, u toj igru dijete nauči gomilu stvari, tvrdi Mihael Til: Kroz igru dijete se oslobađa urođenog straha od toga da ostane samo. Jer, po Tilu: dijete misli da je najgore što mu se može desiti to da ostane bespomoćno, samo i zaboravljeno.
Skrivajući se u svojoj pećini djeca prerađuju taj strah i grade jednu vrstu nervnih podražaja – hoću li biti pronađeno? Djeca se raduju onom trenutku kada će se sretno završiti njihov povratak u dnevnu ili dječiju sobu.
– A djeca na taj način upoznaju značaj privatne sfere i proživljavaju cijelu paletu osjećanja radosti, zabave i straha – pa to roditelji moraju podržati, savjetuju psiholozi.
Dakle, prije svega poštujmo prvo pećinsko pravilo: »Odraslim zabranjen pristup!» – i pustimo djecu da se nesmetano igraju.