Rabija Čolaković je svoj radni vijek provela u Osnovnoj školi “Suljo Čilić” Jablanica, gdje je ostala upamćena kao jedna od omiljenih učiteljica.
Kako i sama ističe, i danas joj se učenici rado jave, te se ispričaju kada se sretnu. Važila je za učiteljicu iz čijeg su se odjeljenja uvijek čuli dječija graja i pjesma.
Za jablanica.live govorila je o svom bogatom, kako životnom, tako i nastavničkom iskustvu, o ljubavi prema nastavničkom pozivu i ljubavi prema djeci i učenicima, a mi vam ovaj intervju prenosimo u cjelosti.
Poštovana gospođo Čolaković, krenimo sa Vašim obrazovanjem. Možete li se prisjetiti Vaših školskih dana?
– U Jablanici sam završila šestoljetku, a sedmi razred u Konjicu. Puno učenika sedmih i osmih razreda je vozarilo s ćirom i zbog čestih zastoja kasnili smo na nastavu i čini mi se da smo više bili u vozu nego na nastavi. Zbog toga je mnogo učenika propalo te godine i iduće godine se od ponavljača formirala osmogodišnja škola. Ja sam prva generacija tih osmaša u Jablanici. Ja sam završila petogodišnju Učiteljsku školu u Mostaru. Tu su bili svi dobri profesori a moram spomenuti meni najdražeg profesora psihologije i filozofije. Zvao se profesor Vrgora i sve sam od njega naučila i primijenila u praksi. Sretna sam da sam uspjela i ja to prenijeti na mlade. Moja učenica, koja je sad učiteljica, mi je rekla: “Ja učiteljice sve radim kao što ste vi radili”. A moj profesor Vrgora je persirao učenike i tražio da se lekcije ponove na času i kada bi se učenik zabunio on bi pružio ruku i kazao: “Hajde molim vas”, kao da iz vas izvlači riječi. To je za mene bilo divno kada bih odgovarala.
Otkrijte nam kako i zašto ste se opredijelili za nastavnički poziv?
– Za moj nastavnički poziv nisam imala nikoga za uzor, a najvjerovatnije da su to odlučili moji geni jer mi je otac bio vjeroučitelj. Nažalost, ja sam bila mala kada je on umro. Mnogo mi je nedostajao, a posebno mojoj majci i sestrama.
Gdje i kada se desilo Vaše prvo zaposlenje?
– Moj prvi rad desio se u selu Doljani. Vodila sam peti i drugi razred.Bilo je vrlo teško jer javnog prevoza nije bilo, pa sam morala sa kolegama iz Sovića ići pješke. To je razlog što sam ostala samo jednu godinu. Naredne godine vodila sam nastavu u Ravnoj. To je bila četverorazredna škola u kojoj su se obrazovala djeca iz Ravne, Bijele i Dragan sela. Bilo je oko 70 učenika u 2 kombinovana odjeljenja. Ostala sam tu 2 godine i tek onda prešla da radim u Jablanicu. U Ravnoj mi je bilo divno. Sarađivala sam sa kolegicom iz Donje Jablanice, i sa Juricom Zoranom, učiteljem iz Glogošnice. Organizovali bi česta druženja, izlete i pripremali priredbe da bi djecu odveli na ekskurziju. Vodili smo djecu u Ploče i brodom u Zaostrog. Tada je bilo djece koja prvi put vide voz i more. Svi smo bili sretni i sve se dobro završilo.
Možete li napraviti presjek Vašeg radnog vijeka s djecom? Kakve uspomene nosite na Vaš radni vijek?
– Puno sam radila s djecom na razvijanju humanosti, ljubavi, na druženju. Nosim divne uspomene jer sam bila prva koja je u pjevanju odvela djecu na Republičko takmičenje Titovim stazama revolucije koja se održavala u Mostaru.
Šta je to, po Vašem mišljenju, ključno za nekoga ko se želi baviti ovim pozivom?
– Mnogo treba voljeti svoj posao , poziv, i jako voljeti i cijeniti svako dijete.Ako učitelj nema te ljubavi i sve ljudske norme, onda je to promašaj njegovog poziva.
Da li je prosvjetni radnik bio više cijenjen dok ste vi radili ili danas?
– Nikada se nisu cijenili prosvjetni radnici, ni onda, a ni sada. Treba mnogo više da se cijene. Plate su nam uvijek bile male a i zapostavljeni smo bili.
Kada odlazite u penziju i kako provodite Vaše penzionerske dane?
– Poslije 37 godina rada otišla sam u penziju i jako sam sretna. Najviše se sjećam rata i vođenja nastave pod granatama. U razredu sam imala puno učenika izbjeglica i djece šehida. Sve sam s njima proživljavala. Nismo dali da nas tuga ubije. Pripremali smo razredne priredbe za roditelje, čak smo ih i snimali i tako smo se svi oslobodili stresa i trauma.
Za kraj, koja bi to bila Vaša poruka mladima koji žele da se bave ovim pozivom?
– Prvo preispitajte sebe da li imate puno ljubavi dati drugima, puno pažnje, strpljenja , da u svakom djetetu vidiš odraslog čovjeka i da ti imaš sve karakterne osobine koje ćeš prenijeti djetetu. A ako ih nemaš, onda nemaš šta dati. Ne može svako biti učitelj.