Natalitet u BiH je u drastičnom padu. Naša ekipa posjetila je nekoliko seoskih škola u blizini Goražda. Neke od njih su ugašene, a neke broje svega 30 učenika od nekadašnjih 800. Mještani kažu da idu trbuhom za kruhom, a sela ostaju pusta, škole zatvorene.
Sve je teže
Područna Osnovna škola “Mehmedalija Mak Dizdar” na Sadbi, u jednoj smjeni su drugi i treći razred, ukupno sedam učenika. Predaju se matematika, bosanski i likovno. Svi u svojim obavezama. Haris Begić jedan je od četiri učenika drugog razreda. Kaže da su bliski, ali da bi voljeli da ima više prijatelja.
– Da nas je puno više, da se možemo družiti, govori Haris.
Amna Baljić je treći razred. Voli da čita. Voli da piše, ali najviše da se u školskom dvorištu igra.
– Voljela bih da nas ima više, jer je uvijek zabavnije da se igra. Na tjelesnom, naprimjer, ne možemo da se igramo između dvije vatre jer nas je malo, a da nas ima više, mogli bismo više da se igramo i bilo bi zabavno, zaključuje Amna.
Narcisa Hotović Gluhačević skoro dvadeset godina je učiteljica u ovoj školi. Kaže da je iz godine u godinu sve teže. Učenika je sve manje. Voli svoj posao, ali ukoliko ne bude djece, budućnost ovog područja je neizvjesna.
– Situacija je vrlo teška i alarmantna. Žalosno je kad uđeš u odjeljenje, imamo sve uslove, ali malo đaka. Sjećam se kad sam počela raditi 2001, puno više đaka je bilo, priča učiteljica.
Na istoj tabli su u isto vrijeme dva učenika, jedan drugi, drugi treći razred. Jedno dijete radi matematiku, drugo piše rečenice. Među njima je i Aida. Vrlo živahna i znatiželjna djevojčica. Kaže kako živi daleko.
– Daleko je naša kuća, tako me bole noge da ne mogu da stojim, žali se Aida ekipi O kanala.
Došli smo da dočekamo i starije učenike. Roditelji ih dovode u školu. Neki od njih su također bili učenici ove škole. Ermin Bardah danas dovodi svoje dijete, a sjeća se kako je bilo dok je on išao u ovu istu školu. Priča nam kako je nekad ovdje bilo puno življe.
– Uvijek su bila dva odjeljenja, a i b. Bilo je puno više učenika i bilo je još područnih škola koje su trenutno zatvorene. Žalosno. Stanje je katastrofalno u odnosu na broj učenika, dodaje Bardah.
Nastavnik Suad Begić u ovoj školi počeo je raditi 2007. Djece je bilo puno. Više odjeljenja istih razreda.
– Budućnost škole je upitna, s obzirom na mali broj učenika. Ja sam 2007. počeo raditi i prvi razred je imao dvadeset učenika. Od tada do danas taj broj se sveo na pet učenika, a imali smo razred koji ima samo jednog učenika, naglašava Begić.
Svi više vole grad
Meliha Tatarin majka je jednog osnovca. Dvoje djece je već završilo ovu školu. Kako kaže, svaki dan dovodi dijete u školu. Prevoza nema, jer je mali broj učenika. Kaže da se u periodu dok je školovala stariju djecu do danas situacija drastično promijenila.
– Najstariji sin je 1994. godište. Njih je bilo 20 u razredu, kćerka ‘98, jedanaest-dvanaest ih je bilo, a sad treće dijete 2012, samo dva učenika u razredu. Nikad ne bih otišla odavde, nikad. Ti možeš otići bilo gdje, ali za omladinu nema ništa. Voljela bih da se vrate, da bude više djece, da narod oživi, ističe Meliha.
Okolna sela su bez ljudi. Masovno napuštaju ova područja, a generalno se i manje djece rađa.
– Opao je broj, a djeca koja dolaze, pješače po pet kilometara. Sami su, društva više nemaju. Djeca koja su tu bila su završila i to je tako, konstatuje nastavnik Begić.
Škole su pravi pokazatelj koliko djece se manje rađa, ali i koliko je porodica napustilo ovo područje i državu.
– Problem je što narod ne želi da živi na selu. Svi više vole grad, svi odlaze u grad. Ovdje ima jako puno omladine koju sam ja učila, imaju kuće, rade, na poslu su, ali ne žele da žive na selu. Odlaze u Goražde, Sarajevo, kupuju stanove, a naše škole ostaju prazne, napominje Hotović Gluhačević.
A primjer je područna škola u selu Posestra. Nekada četvorogodišnja škola, sada je zatvorena. Direktor OŠ “Mehmedalija Mak Dizdar” Samir Imamović upravo je na Posestri počeo raditi.
– Tada je bila u funkciji škola. Bilo je petnaestak učenika, kombinovana odjeljenja, prvi, drugi, treći razred. Svake godine se smanjivao broj učenika. Na kraju je škola ostala bez učenika, govori Imamović.
Samir dodaje da ovdje više nema ni mladih bračnih parova. Ostaju starci. A oni koji su porijeklom s ovih prostora, porodice zasnivaju u inostranstvu. Kako kaže, od pet područnih škola, dvije su zatvorene, a i ostalim prijeti isto.
– U Beriču jedan učenik je u prvom razredu. Ukupno su tri učenika, prvi, četvrti i peti razred. U Beriču je bilo osamsto učenika, sada 28, prošle godine ih je bilo 38. Deset učenika fali od prošle godine. I to je ono što je alarmantno i to je ono što je problem cjelokupnog društva, poručuje Samir.
I u samom porodilištu u Goraždu sve se manje rađa beba. Tako da je 229 beba rođeno 2018, a ove godine svega 89. Gradonačelnik Goražda smatra da je veliki problem odlazak stanovništva.
– Glavni problem je što ljudima nismo obezbijedili dostojanstven život, problem je broj djece u osnovnim i srednjim školama, priča gradonačelnik Ernest Imamović.
Ulaganja nema
Da bi se situacija promijenila, potrebno je zaustaviti iseljavanje. A da bi se to podstaklo, potrebno je mladim ljudima dati preduslove za život. To bi sve promijenilo.
– Trebalo bi da se svi puno više angažujemo, da ulažemo u djecu, jer djeca su naša budućnost, bogatstvo, govori Imamović.
A dobar primjer je i Armina Adilović, učenica sedmog razreda. Najbolja učenica koja je predstavljala ovu područnu školu na kantonalnima takmičenjima.
– Puno volim ovu školu. Voljela bih da ima više djece, da se nikada ne zatvori zbog manjka učenika, kaže nam Armina.
Situacija nije ništa bolja u cijeloj BiH. Ipak, malo se šta čini da se situacija promijeni. Da bi se uopšte vratilo na nekadašnje stanje, potrebno je spriječiti iseljavanje i da se prosječno u porodicama rađa četvoro djece. Kada se pogleda današnja situacija, sve to zvuči nerealno.