Jako puno roditelja pribjegava zastrašivanju djece policijom, ljekarima itd. da bi ona poslušala što se od njih traži. No Tanja Hrvatin Šimičić, certificirana savjetnica za roditelje govori da to nikako nije dobra odgojna metoda, pišu Roditelji.hr.
Tanja Hrvatin Šimičić stalno piše o odgojnim metodama te uvijek spominje one koje su u našem društvu ukorijenjene. Naime, primjenjuju ih mnogi roditelji, bilo da su tako sami naučili, bilo da jednostavno ne znaju drugačije. A i misle da su učinkovite. Jedna od metoda kojoj jako puno roditelja pribjegava, jest zastrašivanje djece policijom, ljekarima, babarogama…
Da se dotakne ove teme, Tanju je potaknuo stvarni događaj iz okoline te je i na primjeru svog djeteta sjajno objasnila zašto to nije dobro. Jer mnogi nerijetko pomisle da je njoj kao mami dvoje male djece koja je ujedno i certificirana savjetnica za roditelje te autorica e-priručnika ‘Odgoj s manje stresa’ sve tako lako, da njezina djeca sve rade kako treba bez pogovora, a ni ne razmišljaju da je i njoj, baš kao i svakom roditelju itekako potrebno strpljenje i posvećenost da bi odgojne metode koje zagovara i djelovale.
Dakle, donosimo vam Tanjinu priču o mami koja je pokušala utjecati na svoju dvogodišnjakinju zastrašivanjem, te njezinu u kojoj govori kako je riješila ‘neću’ svoje trogodišnjakinje.
‘Razgovor jedne mame sa svojom kćeri koja ima oko dvije godine, na trajektu:
– Vidiš ovo dvoje gore u bijelim majicama? E to su policajci na brodu. Oni uzmu zločeste djevojčice i odnesu ih. Ko zna što s njima naprave… Možda ih bace ribama da ih pojedu. Jesi čula?
Nakon par minuta ta je mama pitala djevojčicu da joj da ruku, a ona joj je nije dala pa slijedi:
– Hoćeš da te uzme policija?
I nakon toga slijedi normalni ljubavni razgovor. Dakle mama nije bila ljuta ni u jednom trenutku. To je njoj bila normalna odgoja metoda.
Evo kako je naš boravak na trajektu prošao:
Eva i ja smo bile kraj ograde. Ja sam morala ići podojiti Linna. Nije htjela. Ponovno sam rekla da idemo nazad na klupu da podojim Linna. Nije htjela. Čučnula sam i čvrsto rekla:
– Sada ćemo ići tamo. Hoćeš da idemo držeći se za ruke ili ću te odnijeti? Izaberi! Rekla je:
– Neeću!! Rekla sam ponovno:
– Hoćeš sama sa mnom ili da te odnesem? Linn je gladan, i onda je otišla sa mnom. Da nije, uzela bi ju i odnijela.
Poslije smo hodali stepenicama dolje po trajektu, poskliznula se jer se igrala ili ti po naški glupirala (nikad ja ne koristim za djecu tu riječ ali tako će vam bit razumljivije što je bilo). Iza su čekali ljudi, a ona je odlučila skakati… i tako lagano… Rekla sam:
– Molim te hodaj, nemoj skakati, jer je sklisko. Molim te požuri, jer nas iza čekaju ljudi. Svi trebaju sjest u auto da bi mogli izaći s broda.
Kad god joj realno objasnim zašto nešto trebamo ona odlično reagira. Kada ne reagira, djelujem.
I nikad ne moram zastrašivati djecu. To je onaj najprimitivniji način koji nam dolazi iz nemoći. Djeca trebaju lidera, a ne nemoćnog roditelja!
– I možemo mi svi to!, ispričala je Tanja, koja o komunikaciji s djecom puno toga objašnjava u e-priručniku ‘Odgoj s manje stresa’.
I Tanja je poput mame s početka priče svojoj curici mogla reći da će joj doći ljudi u bijelim majicama i odvesti ju ako ne ode s njom do klupe. Ali nije, nije zato što postoje ispravne odgojne metode koje podrazumijevaju svakodvenu komunikaciju s djecom, prisutnost, strpljenje, posvećenost…