Stećci su se pojavili u drugoj polovini 12. stoljeća, doživjeli vrhunac u 14. i 15. stoljeću, te su se postepeno prestali proizvoditi do sredine 16. stoljeća. Prvi put stećci se spominju u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića 1530. godine. No, upravo u to vrijeme je došlo do prekida običaja sahranjivanja ispod stećaka. Klesari stećaka su nosili naziv „kovač” ili „dijak” (pisari), a najpoznatiji su bili Grubač i Semorad iz okolice Stoca.
Stećci se dijele na položene (sanduci, ploče i najčešći sljemenjaci u obliku sarkofaga), koji su u većini, i uspravne (stupovi, stele i krstače). Obično su ukrašeni srednjovjekovnim simbolima koji su uklesani kao plitki reljef. Motivi su vjerski (krst, ljiljan, polumjesec, prsten i sl.) ili svjetovni (ples, lov, viteški turniri i sl.), koji se miješaju i nadupunjuju. Ornamentacija stećaka otkriva svijest i senzibilitet cijelog razdoblja i ljudi koji su bili uključeni u njihovo stvaranje, ali i pokojnika čije su želje često štovane prilikom rezbarenja, što se otkriva iz nekoliko izvora. Najviše podataka za historičare daju natpisi na bosančici koji odlikuju manji broj stećaka (njih oko 5.000). Natpisi govore o različitim društvenim slojevima tog vremena, a i njihovim različitim vjerskim pripadnostima (Crkva Bosanska, Katolička Crkva, Pravoslavna crkva).
Najpoznatija je nekropola Radimlja kod Stoca, a ostale znamenite su Grčka glavica kod Konjica, Dugo polje na Blidinju (Jablanica), Boljuni kod Stoca, Ravanjska vrata na Kupresu, Velika i Mala Crljivica (Cista Velika, Hrvatska), Novakovići u Nacionalom parku Durmitor (Crna Gora), te Mramorje u mjestu Peručac (Srbija).
Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak, nađen u okolici Kaknja, koji se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
2. novembra 2009. godine, ministarstva kulture zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore su zajednički nominirala stećke za uspis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine, kao svoju zajedničku baštinu.
(Wikipedia/Prilagodila A.L./Školski.ba)