• 20.10.2020.

Riznica znanja: Kako napisati lektiru?

Lektire su obavezni, ali većini učenika najmanje omiljeni dio školskog gradiva. Zbog toga učenici često nisu sigurni kako je kvalitetno napisati, stoga vam donosimo nekoliko uputa.

 Riznica znanja: Kako napisati lektiru?

Kako bi pravilno napisali lektiru, potrebno je znati kako knjigu čitati i šta zapisivati tokom čitanja kako bi se kasnije lektira napisala što bolje i lakše. Preporučuje se da se knjiga čita na mirnom i tihom mjestu sjedeći za stolom kako bi koncentracija uvijek bila dobra. Dakle, da bi dobro i kvalitetno napisali lektiru, sjednite za stol i osim knjige, uzmite bilježnicu u koju ćete zapisivati sve što je bitno tokom čitanja lektire.

Bilješka o piscu:
Ovo je kratka bilješka o vremenu u kojem je pisac živio, o njegovim najznačajnijim djelima te o mjestu koje on ima u književnoj odnosno kulturnoj povijesti naroda. Bilješka treba biti kratka, treba sadržavati samo najvažnije podatke.

Kratak sadržaj (fabula djela) :
Dio pisanja lektire gdje učenici često griješe jeste upravo kratak sadržaj: napišu ga ili preopširno ili prekratko. Ovdje treba sažeto i jasno prepričati fabulu djela. Da bi se ovaj dio dobro napisao, čitatelj mora znati razlikovati važnu od nevažne pojedinosti u razvoju radnje. Ako je sadržaj napisan preopširno, u njemu se nalaze nepotrebni podaci, a ako je napisan previše sažeto, nije razumljiv. Za dobro sastavljanje fabule djela valja tokom čitanja bilježiti važne pojedinosti u razvoju radnje: događaje ili osobe koji pokreću radnju, koji je zapliću ili razrješavaju. U fabuli sažeto napišite glavna događanja u djelu i to onako kako su se dogodila vremenskim slijedom. Za fabulu je dovoljno da bude napisano do 20 rečenica.

Kompozicija djela:
Djelo je podijeljeno na pet dijelova i za svaki od njih potrebno je napisati samo nekoliko rečenica ili nabrojati u tezama, kako bi se odredila kompozicija djela. Opširnije pisanje o tim događajima spada u fabulu.
Uvod – početak radnje
Zaplet – glavni događaj koji određuje ono što će se desiti u vrhuncu
Vrhunac – ono što se može izdvojiti kao najviša i najvažnija tačka radnje
Rasplet – događaji koji prikazuju da se radnja privodi kraju
Kraj – posljednji događaj u djelu

Tema i ideja djela:
Odrediti temu znači odrediti glavnu misao djela, pojam ili predmet o kojem se u djelu govori. Valja znati prepoznati glavnu, noseću misao djela, na koju se, u cjelini književnog djela, svode svi motivi i sve situacije u djelu. Uz temu prepoznajemo i ideje: poruke i pouke pisca, koje čitamo iz pojedinih situacija, likova ili događaja. Temu i ideje valja također sročiti kratko i jasno.

Karakterizacija glavnog lika
Glavni lik književnog djela je onaj lik oko kojega se razvija radnja, čiju sudbinu pratimo tokom pripovijedanja. On je pokretač radnje a ostali likovi stupaju u različite odnose s njim. On je gotovo uvijek karakterizovan cjelovito, ili barem detaljno u onoj osobini koja je presudna za razvoj radnje. Likove u književnom djelu obično upoznajemo na nekoliko razina, tako najčešće govorimo o fizičkoj, psihičkoj i društvenoj karakterizaciji.

Jezik i stil djela:
Svaki se pisac odlikuje vlastitim stilom pisanja. Pri čitanju treba obratiti posebnu pažnju na njegov jezik i stil, jer iz toga možemo mnogo naučiti o jeziku i komunikaciji, te obogatiti svoj rječnik. Kakav je piščev rječnik, je li bogat, originalan i slikovit, ima li mnogo nepoznatih ili starih riječi; prevladavaju li jednostavne i lagane rečenice u pisanju, ili je piščeva rečenica složena, razvijena i zahtijeva visoku koncentraciju? Vodi li pisac pripovijedanje tečno i ne usporavajući radnju ili često skreće s linije glavne radnje da bi opisao nešto ili ispričao neku usputnu epizodu? Jeli tekst ozbiljan ili humorističan, primjećujemo li piščeve komentare? Drugi dio ove cjeline čine stilske figure koje su vrlo bitne za pobrojati. Tu se može raditi o epitetima, hiperboli, paraboli, metafori, onomatopeji, poređenju i drugim.