Ema i Dino su se voljeli igrati na livadi. Jednog dana vidjeli su u travi veliku zelenu gusjenicu. Bila je dlakava i izgledala je strašno.
– Bljak, kako je ružna! Zgazit ću ju! – viknuo je Dino.
– Nemoj, Dino, pa nije ti ništa skrivila. Igrat ćemo se malo dalje. – rekla je Ema.
Uspjela ga je nagovoriti da pusti gusjenicu na miru. Navečer je Ema pričala tati o toj gusjenici i kako ju je Dino htio zgaziti. Tata je uzeo s police jednu knjigu i rekao Emi da mu sjedne u krilo. Knjiga je bila puna slika.
Tata je okretao listove dok nije pronašao ono što je tražio. Pokazao je Emi slike. Na jednoj slici vidjela je strašnu zelenu gusjenicu koja je sjedila na listu. Na sljedećoj slici gusjenica se omotala nekakvim tankim koncem. Kao da joj je hladno ili kao da se željela sakriti. A na zadnjoj slici je, iz tog smotuljka u kojeg se sakrila gusjenica, izašao prekrasan šareni leptir.
– Što je ovo, tata? Otkuda sad ovaj lijepi leptir? Pa gdje je ona užasna gusjenica? – zbunila se Ema.
Tata joj je objasnio.
– Vidiš, mišiću, gusjenica se pretvorila u leptira. To nije čarolija, to se tako stvarno događa. Ako netko zgazi ružnu gusjenicu, to je isto kao da je zgazio lijepog leptira u kojeg bi se ona pretvorila.
Nakon nekoliko dana Ema i Dino su se opet igrali na livadi. Sjedili su u travi. Dino je štapom kopao rupu u zemlji a Ema je napravila vjenčić od tratinčica i maslačaka i stavila ga na glavu.
– Gle, Dino! Sviđa li ti se moj vjenčić?
Kad je Dino pogledao, začudio se.
– Stvarno je lijep! Ali, otkuda ti sad ta žuta mašnica na glavi? Pa nisi je imala maloprije. – rekao je.
– Kakva mašnica? – začudila se sad i Ema.
– Pa ova! – rekao je Dino i prstom htio dodirnuti mašnicu.
Ali čim je došao prstom do nje, mašnica je – odletjela! Kad ju je Ema vidjela, pljesnula je rukama i veselo povikala:
– To je ona tvoja ružna gusjenica koju si htio zgaziti! Ja sam je spasila! To je moja Mašnica!
Ispričala je zbunjenom Dini šta je vidjela u knjizi i šta je tata naučio. Žuta Mašnica sa plavim i bijelim tačkama na krilima je malo kružila iznad njih, a zatim odletjela dalje, i još dalje, sve dok je više nisu mogli vidjeti, a Ema i Dino naučili su da sve ima svoju svrhu i da niti jedno biće nije ružno, u svemu i svakome krije se određena ljepota za koju je potrebno vrijeme da izađe na površinu.