Jednom davno, u dalekoj pustinji, živjela je ruža koja je bila tako ponosna na svoj predivan izgled. Jedina joj je zamjerka svakodnevno bila što je rasla pored ružnog kaktusa.
Svaki dan bi lijepa ruža vrijeđala kaktus i rugala se njegovom izgledu. Kaktus je sve to vrijeme ostajao vrlo tih i nije htio uvrijediti ružu nazad, a ona je stalno nastavljala. Sve ostale biljke u blizini pokušale su razumjeti ružu, ali ona je bila previše zaslijepljena vlastitim izgledom.
Jednog užarenog ljeta pustinja je postala suha i za biljke nije ostalo vode. Ruža je brzo počela venuti. Njezine prekrasne latice presušile su, gubeći bujnu boju.
Gledajući kaktus, vidjela je vrapca kako je kljun umočio u kaktus da popije malo vode. Iako se posramila, umirući, ruža je odlučila upitati kaktus da li bi joj posudio malo vode. Dobri kaktus je najprije pogledao, a onda joj pružio pomoć, te je samo zahvaljujući njemu preživjela to sušno ljeto.