Bila jednom dva dječaka koji su se zvali Platiša i Štediša. Bili su najbolji prijatelji i svakoga dana se zajedno igrali, trčali, za školu učili. Ali, iako su bili najbolji prijatelji na cijelom svijetu, njihovi karakteri su bili različiti. Platiša je bio glasan i nepromišljen, dok je Štediša bio povučen i mudar.
Svako malo Platiša, koji je mnogo volio igračke, odjeću i razne druge stvari, došao bi da se igra sa Štedišom i ponio svoju novu igračku.
– Danas sam kupio novu loptu! Hajmo se igrati, Štediša!
– Koliko si je platio? upita ga Platiša
– Ma zašto je to važno, bitno je da je imamo. Idemo se igrati!
Sljedeći dan Platiša bi došao sa još jednom novom igračkom u nizu.
– Kupio sam reket i lopticu za tenis. Ako ti sebi kupiš reket, možemo se igrati cijeli dan! reče Platiša.
– Zar ne bi bilo bolje da se opet igramo loptom koju si jučer kupio? odgovori Štediša.
– Ali to smo jučer igrali. to je dosadno. Danas se želim igrati tenisa! reče mu Platiša.
– Platiša, ja nisam planirao kupiti reket. Štedim svoj džeparac. – mirno odgovori Štediša.
– Ti si tako dosadan! Ne želim se više igrati s tobom. Uvijek nešto štediš i nikada nećeš da kupiš novu igračku. Idem se igrati s drugom djecom! ljutito odbrusi Platiša.
I tako je Platiša prestao da se igra sa Štedišom. Štediši je bio jako tužan i povrijedilo ga je Platišino ponašanje. Platiša je, s druge strane, nastavio trošiti svoj džeparac na nove igračke, te je uskoro oko sebe imao mnogo djece koja su jedva čekala da se igraju njegovim igračkama.
Prolazili su mjeseci i stiže Platišin rođendan. Kada je sav sretan otišao do ladice u kojoj je držao džeparac kako bi uzeo novac za svoju rođendansku proslavu, ostade u čudu: Pa gdje mi je novac? Nemam više ni jednog jedinog novčića! Kako da proslavim rođendan?
Platiša je u tom momentu shvatio da je sav džeparac potrošio na igračke i da sada ne može proslaviti rođendan sa brojnim prijateljima. Tužan i razočaran izađe u dvorište svoje kuće, zari lice u ruke i poče plakati. U jednom momentu osjetio je nečiju ruku na svom ramenu. Podiže pogled i ugleda svog starog prijatelja Štedišu.
– Štediša, šta ti radiš ovdje? upita
– Došao sam ti čestitati rođendan, reče Štediša.
– Ali, ja nemam novca. Ne mogu organizovati proslavu. Žao mi je, Štediša, ali čak ti ne mogu ponuditi ni komad torte, tužno mu odgovori Platiša.
– Možemo pojesti po komad ove torte! ushićeno mu reče Štediša.
Kada Platiša bolje pogleda, ugleda stvari koje je donio Štediša: tu je bila torta, rođendanski ukrasi, poklon…
– Šta je ovo? Kakve su ovo stvari? upit Platiša zbunjeno
– Ovo je tvoj rođendanski poklon. Štedim za njega već neko vrijeme, zato nisam mogao kupovati igračke. Nadam se da će ti se svidjeti, skromno odgovori Štediša.
Kada to ču Platiša, poče opet plakati, ali ovoga puta od sreće.
– Iako sam nepromišljen i sav novac potrošio na igračke koje mi ne trebaju. Iako sam bio nepravedan prema tebi i prestao se družiti s tobom, ti si ipak razmišljao o meni toliko unaprijed, uskratio sebi igračke, a sve da bi meni priuštio ovako lijep rođendanski poklon. Kako da ti se ikada odužim za ljubav i prijateljstvo koje si mi pružio? upit Platiša.
– Ti si moj najbolji prijatelj, Platiša. Naravno da ću biti tu za tebe, posebno za tvoj rođendan. Odužit ćeš mi se tako što ćeš ubuduće bolje raspolagati svojim novcem i početi štedjeti.
– Hoću, Štediša! Tvoj postupak me naučio vrijednosti štednje, ali i pravog prijateljstva! Hvala ti!
I tako su Platiša i Štediša ostali najbolji prijatelji do kraja života. Uvijek su pametno raspolagali svojim novcem, štedjeli ga i proslavili mnooogo lijepih rođendana zajedno.
(Školski.ba)