Priča za laku noć: Drvo ima srce

Svojim mališanima za laku noć ispričajte priču o dječaku i stablu.


Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz stablo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali su se skrivača, kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno.

Prolazile su godine. Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo.

Jednog dana dođe dječak stablu, a ono reče:

 – Dođi dječeče, dođi i popni se uz moje stablo i proljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.

 – Prevelik sam da se se verem i igram, odgovori dječak.

 – Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novca. Možeš li mi ga dati?

 – Žao mi je, reče stablo, ja novaca nemam. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.

Dječak se popne na stablo, nabere jabuke i odnese ih. Stablo je bilo sretno.

Ali dječak nije dugo dolazio….i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati. Stablo zadrhti od radosti i progovori:

 – Dođi dječače, popni se na moje stablo, proljuljaj na mojim granama i budi sretan.

 – Previše sam zaposlen da se verem po stablima. Želim kuću da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je dati?, pitao je dječak.

 – Nemam ja kuće. Moja kuća je šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan, odgovori mu stablo.

I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno.

Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.

 – Dođi, dječače, prošaptalo je.

 – Previše sam star i tužan za igru. Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?

 – Odsijeci moje deblo i sagradi lađu. Moći ćeš otploviti daleko …. i bit ćeš sretan, reče stablo.

I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi. I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.

Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.

 – Oprosti mi dječače, više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam, reče stablo.

 – Zubi su mi preslabi za jabuke, odvrati dječak.

 – Grana više nemam, ne možeš se više na njima ljuljati.

 – Prestar sam da se ljuljam na granama, reče dječak.

 – Debla više nemam, ne možeš se penjati, reče stablo.

 – Preumoran sam za penjanje, odgovori dječak.

 – Žao mi je… Volio bih da ti mogu nešto dati…ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je….

 – Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.

– Pa znaš, za sjedenje i odmor i stari panj će biti dobar. Dođi dječače, sjedni. Sjedni i odmori se, reče stablo.

Dječak tako i učini. I stablo je bilo sretno. Jer… drvo ima dušu!

Shel Silverstein


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!