“Djevojčica sa šibicama” poznata je priča za djecu autora Hansa Christiana Andersena. Govori o siromašnoj djevojčici koja je dane provodila prodavajući šibice na cičoj zimi, piše savjetnica.
“Djevojčica sa šibicama”
Jednom davno, u jednoj hladnoj noći, jedna mala i jako siromašna djevojčica hodala je mračnom ulicom. Bila je novogodišnja noć, večer prije Nove godine i padao je snijeg, ali mala djevojčica nije imala ni kapu, ni šali, pa ni cipele, toliko je bila siromašna. Iz kuće je krenula u majčinim papučama, ali su one bile prevelike za njenu malu nogu, pa ih je izgubila kada je u strahu pretrčala preko ceste kako je ne bi pogazile jureće kočije.
Djevojčica je tako bosonoga hodala gradom i prodavala šibice. Nosila ih je u svojoj staroj kecelji, a jednu je kutiju držala u ruci, nudeći je prolaznicima. Danas nije uspjela prodati ni jednu jedinu kutiju. Bilo ju je strah vratiti se kući bez i jednog zarađenog novčića, pa je nastavila lutati gradom, nadajući se da će što prije nešto prodati.
Djevojčica je bila pokisla i posve promrzla od hladnoće. Snijeg je padao po njoj, ali ona to nije ni osjetila jer je više od svega bila jako gladna. Cijeli dan nije ništa okusila, a činilo se da neće moći tako skoro jesti. Hodajući gradom, mirisala je hladan zrak ispunjen mirisima pečenja koji su se posvuda širili. Na Staru godinu mnogi su ljudi pekli guske, a pomisao na lijepo, pečeno meso u djevojčici je samo pojačavalo glad.
Djevojčica je došla do zavjetrine između dvije kuće i tamo se stisnula pokušavši ugrijati svoje promrzle nožice. Još uvijek se nije usudila poći kući jer je znala da će je otac dobro išibati jer nije ništa zaradila. Uostalom, ni u kući gdje je živjela nije bilo ništa toplije. Djevojčica je živjela u potkrovlju gdje je stalno bio propuh, a hladan zrak ulazio je kroz rupe u krovu, iako su ih bili začepili krpama i slamom.
Djevojčici su hladni prsti posve ukočili. Pomislila je kako bi bilo lijepo zapaliti jednu šibicu pa se ugrijati o njenu vatru. Zato je izvadila šibicu i kresnula je od zid. Topli plamen zasvijetlio je pred djevojčicom. Ona je obujmila prste oko plamička, ali onda primijetila kako gori neobičnim plamenom. Djevojčici se učinilo da u svjetlosti na zidu može vidjeti veliku željeznu peć i vatru u njoj koja je gorjela i grijala sve oko sebe. Oduševljena djevojčica ispružila je noge i približila peći da ih ugrije, ali onda se šibica ugasila, a peć je nestala. Djevojčica je ostala u hladnoj uličici s izgorenom šibicom u rukama.
Ona odluči zapaliti još jednu. Ali kada je zapalila drugu šibicu, u odrazu svjetla djevojčica nije vidjela samo veliku peć, već cijelu prostoriju, veliku u toplu. Na sred sobe stajao je veliki stol, lijepo namješten, s velikim bijelim stolnjakom i finim posuđem od porculana. Stol je bio pun fine hrane, ali djevojčici je prvo za oko zapela velika i sočna pečena guska. Kada je djevojčica posegnula za njom, šibica se ugasila i prekrasan prizor je nestao.
Brže-bolje, djevojčica je zapalila još jednu šibicu, nadajući se da će se guska ponovo prikazati pred njom, ali ovoga puta djevojčica je u svjetlosti vidjela veliku, raskošno okoćenu jelku. Bila je to najljepša jelka koju je djevojčica ikada vidjela! Na njoj je gorjelo tisuće lampica, ali kada je djevojčica ispružila ruku da ih dotakne, šibica se ugasila. Ali ovoga puta svjećice nisu nestale; pretvorile su se u sjajne zvjezdice! Zvjezdice su se počele dizati visoko na nebo, tvoreći čaroban prizor. Djevojčica je očarano gledala u zvijezde i primijetila kako je jedna pala, ostavivši za sobom jasan trag. Djevojčica se prenula i pomislila kako je netko u ovom trenutku umro. Kada je bila mala, njena joj je dobra baka rekla da kad padne zvijezda, znači da je nečija duša otputovala na Nebo.
Djevojčica je zapalila novu šibicu, a u svjetlosti plamena stvorila se njena baka. Iznenađena djevojčica povikala je za bakom! Na oči su joj granule suze i ona je zamolila svoju staru, dobru bakicu da je povede sa sobom u Nebo. Znala je da će baka nestati čim šibica izgori do kraja, pa je zapalila i preostale šibice samo kako joj draga baka ne bi nestala kao i peć, guska i prekrasna okićena jelka. Šibice su gorjele jakom svjetlosti, a njena baka se u njoj vidjela jasno kao da stoji pred njom. Došla je do djevojčice i podigla je u svoje naručje, pa poletjela visoko u Nebo, na mjesto gdje nema hladnoće ni gladi.
Nakon što je svanulo hladno i vedro Novogodišnje jutro, prolaznici su u malom prolazu između kuća vidjeli djevojčicu crvenih obraza i s velikim osmjehom na licu. Djevojčica je sjedila naslonjena na zid, a kada su joj se približili, vidjeli su da je umrla. Njeno tijelo bilo smrznuto, a oko njega stajale su rasute, izgorjele šibice. Ljudima je došlo žao djevojčice. Pomislili su da se jadna samo htjela ugrijati tim šibicama, ali nisu znali koliko je lijepih stvari ona vidjela tu noć, a onda otišla sa svojom bakom na jedno ljepše mjesto.