Priča za Dan državnosti: Ja domovinu imam i u srcu je nosim

Na današnji dan, odlučili smo da vam prenesemo jednu priču koju je napisala prije sedam godina učenica IV razreda srednje škole, Kemala Ćorić, a posvećena je domovini Bosni i Hercegovini.


Danas je 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne.

Na današnji dan, odlučili smo da vam prenesemo jednu priču koju je napisala prije sedam godina učenica IV razreda srednje škole, Kemala Ćorić, a posvećena je domovini Bosni i Hercegovini.

Priča nosi naslov: “Ja domovinu imam i u srcu je nosim,” a mi vam je prenosimo u cjelosti u nadi da ćete je i vi pričati svojoj djeci.

Ja domovinu imam i u srcu je nosim

“Koliko li nas je samo puta snijeg Bosne zameo, sunce Hercegovine ogrijalo! Koliko li nas je samo puta duh Bosne i Hercegovine osnažio i dao nam nadu za bolje sutra! Puno puta.. I dok dišem, disat ću za svoju jedinu domovinu.

Dok sam ispijala kafu u jednom od lokalnih kafića sa svojom generacijom neugodnu tišinu prekinuo je uzdah sijedog čovjeka koji je sjedio do nas. Privukao je našu pažnju. Svojim starim rukama mirno je motao duhan. Dok je palio cigaretu posmatrao je svakog od nas pojedinačno. Napokon je progovorio. Riječi koje je izgovorio uvijek me tjeraju da mislim i pišem, svaki put nove stvari, iznova i iznova…

 – Čuvajte Bosnu i Hercegovinu, djeco, ne idite jer bez vas će naša domovina pasti u tuđe ruke.

Moj kolega je ovom starom čovjeku odgovorio kroz negativan komentar, što me je zaboljelo. Iskreno, postidjela sam se što sam se našla u njegovom društvu.U Bosni i Hercegovini nikom ne cvjetaju ruže, svi nose neki neizbrisivi trag iz prošlosti na svojoj duši. Znam, gledajući nas omladinu sve izgleda tako lijepo. Kao i ovaj papir koji se na prvi pogled čini tako čist, ravan i gladak, tako izgledaju svi oni koji su na svojoj koži osjetili jake udarce naše historije. Međutim, gledanje same površine stvari nikad ne dovodi do pravog zaključka.

U Bosni i Hercegovini je teško živjeti, ali nije i nemoguće. Bolan, prijatelju, zapitaj se malo! Zar igdje u bijelom svijetu ima ovoliko rahatluka kao u našoj domovini? Novac nije presudan, novac nije sve. Nekada se zapitam živim li ja u istoj zemlji gdje žive svi ovi ljudi oko mene. Da li oni vide ljepotu koju vidim ja? Vide li ljepotu Neretve, Drine, Bosne i Save? Vide li Stari most, gnijezdo Mostara, Baščaršiju, srce Sarajeva, vide li druge lijepe gradove, Tuzlu, Zenicu, Bihać?

Znam i ja, moj dragi prijatelju, znam za činjenice. Mi smo samo krvava mrlja na bjelosvjetskom TV ekranu, oni koji treba u tišini da nestanu. Ali šta ako se to obistini? Šta ako oni koji žude za našim blagom dobiju sve što žele. Šta ako se mladi predaju? Dušmani ništa ne znaju o ljepoti, unutrašnjem miru i međusobnom pomaganju. Pa, zamisli, zamisli vrući ljetni dan kada zijevamo, tražimo komad hlada dok hodamo po čaršiji, sjeti se hladne vode sa Djevojačke česme. Sjeti se ljepote kada se iza akšama komšije okupe u jednoj avliji, piju kafu, udišu mirise hadžibega, kadifica i jorgovana.. I onda, dogovaraju se za zajedničko roštiljanje uz harmoniku, veselje, iako su svi na birou, kopaju kanale i hrane po četvero djece.

Sjeti se svatova koji slave novi početak, sjeti se majke koja udaje kćer, sjeti se suza radosnica na njenom licu.. Da joj je bar muž ostao živ kako bi dočekao da sprema miraz i da preda svoju ljubimicu novoj porodici.. Ali, on je poginuo braneći svoju domovinu, on je osigurao svojoj kćeri budućnost, spasio je svoj dom. Da, prijatelju, to je ta ljepota za koju vrijedi živjeti i ostati u Bosni, našoj domovini.

Doći će bolji vakat, treba strpljivo čekati, a do tada se bori i ne šuti. Odgovori svakom ko kroz negativan komentar spomene tvoju domovinu! Oni ne znaju kroz šta su naši pradjedovi, djedovi i očevi prolazili kako bi imali ovo što danas imamo. Nije puno, ali puno i ne tražimo, samo malo sreće. Neka ne diraju u naš mir, neka nam ne kvare dom.Istina, nešto nam se ne da sa ovim većim fudbalskim takmičenjima, valjda tu vlada neka veća sila.

Ali, ne bih nikom dala onaj osjećaj kada moja Bosna i Hercegovina pobijedi, kada naši Zmajevi veselo trče po travi Bilinog polja, kada naš selektor zaplače. Tada srce tuče ko ludo, svi želimo isto, svaki Bosanac i Hercegovac diše kao jedno biće. Jer bolan, niko nema zagrijane dlanove i jak glas kao naši navijači, niko nema ljepše pjesme od nas, niko moj prijatelju.

Kada bih nekome nešto mogla poželjeti ili ga usrećiti, poželjela bih mu malo Bosne i malo nas Bosanaca i Hercegovaca. Za sreću je potrebno tako malo. Pa, zašto onda mladi odustaju, lutaju, sreću traže negdje drugo? Naći će posao, novac i materijalne vrijednosti, ali nikad neće naći ovu sreću, mir i rahatluk. I, ako odu, nostalgija će ih ubiti.Razarat će ih iznutra, jer lahko je otići, ali šta onda? Osjećat će se strancima.

“Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijati k'o što vas ovo grije, –
Gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…”

Davno napisani stihovi, a toliko se i danas o njima govori. Jer, prijatelju, nigdje te ko’ u Bosni neće dočekati sa osmijehom na licu, sa kafom usutom u fildžane, sa rahat lokumom da se zasladiš.. Gledat će te drugačije, a i ako neće, ti ćeš se tako osjećati.. Drugačijim od ostalih, strano.. I slijep čovjek to vidi.Tek kad Bošnjak ode iz Bosne, kad ode u drugi kraj, tek onda počne za njom da tuguje i tek onda počne uviđati kakva je ona i koliko je zaista voli.

“Kako li daljina svemu dadne ljepotu!” napisao je Skender Kulenović u svojoj Ponornici. Zaista, to je prava istina.Ako nećemo mi mladi, ko će se zauzeti za našu domovinu? Domovinu imamo, godinama su je stvarali naši preci, prolijevala se krv, ruke su se umarale.. Nosimo je u srcu, pjevajmo o njenim ljepotama, o velikim njivama, šumama, jezerima! Slavimo naše pjsenike, begove i kmetove koji su toliko doprinijeli našoj domovini. Budimo ruke koje brane Bosnu, jer sve će ovo biti jučer i ne smije proći nijedan dan a da ne spomenemo našu mati kroz neku lijepu rečenicu.

Prošlost se dogodila, bilo je i prošlo, neće se ponoviti.A događalo se svašta…Bosna je svoju slobodu uvijek plaćala krvlju, djeca su tuđe greške plaćala svojim životima. Naši preci ostavili su nam u amanet ovu zemlju da je čuvamo i cijenimo. Ne smijemo to zaboraviti. Nikada!CrnioblacinadBosnomnisusepotpunorazišli, ostaloihjejoš, idaljejetmurno, alineka, vedronebonas čeka.

Koliko će nas još puta snjegovi Bosne i Hercegovine zamesti, sunce ogrijati, jesenje kiše umiti, ne znamo, to zna samo Onaj koji odlučuje o našoj sudbini. On nije nijedan neprijatelj, nijedan političar, On je Svemogući. Iznad Njega niko nije.

Naša generacija želi isto, bolje sutra i siguran dom. Ostvarit ćemo svoje snove u svojoj domovini, veselit ćemo se zajedno, zajedno ćemo učiti i doprinijeti joj, a onima koji to neće otvorit ćemo oči i izvesti ih na pravi put.Jer, jednog dana ćemo unuče držati u našem krilu, pričati mu o našoj historiji, o lijepim ljudima u Bosni, držat ćemo ga za ruku, prošetati s njim kroz čaršije, bašče i uživati.

Preći ćemo jednog dana preko Starog mosta, piti vodu sa česme u srcu Sarajeva ili pecati ribu u jednoj od naših hladnih rijeka. Pogledat ćemo u nebo, veličajući Boga koji nam je podario mir i ljubav. Zahvalit ćemo Mu za dobro, i moliti za dobro i na idućem svijetu. Obići ćemo sve mezare, proučiti Fatihu onima koji su nam omogućili slobodno koračanje po vlastitom tlu, i opet veličati Boga.

Na temu o našoj domovini ne smijemo staviti tačku jer se o njoj može pisati danima, sedmicama, godinama. Njene ljepote se ne mogu tako lahko nabrojati, osjećaj u srcu se ne može opisati u nekoliko rečenica, zato, prijatelju, vrijedi staviti tri tačke, ko zna šta li se još lijepo krije u našoj domovini…”