Obično ga miješaju s umorom, depresijom ili osjećajem da su zaglavili u životnoj kolotečini. Mnogi pokušavaju ispuniti tu prazninu na razne načine. Međutim, kad se vrate u stvaran svijet, shvataju da je problem još uvijek tu, lagano ih kopka iznutra. U današnjem smo svijetu toliko zaokupljeni željom za postizanjem ličnih ciljeva da zaboravljamo na ljude oko sebe.

Pročitajte poučnu priču učitelja Ernesta Dempseyja iz SAD-a koji otkriva kako se praznina koju svi često osjećamo treba ispuniti.

Nedavno je preminuo jedan moj prijatelj. Nekadašnji srednjoškolski profesor. Dugo se borio s leukemijom, no nije uspio pobijediti bolest. Imao je 74 godine. Kad sam ga upoznao, pomislio sam da je jedan od najaktivnijih ljudi koje sam ikad poznavao. U to sam vrijeme imao samo šesnaest godina.

Taj je profesor u mojoj srednjoj školi pokrenuo program „Projekt 5000”. Svrha je programa bilo skupljanje pet hiljada konzervi hrane koje bi se podijelile siromašnijim porodicama u našoj okolini.

Ne samo da je naša mala škola s tristotinjak učenika skupila pet hiljada limenki nego smo skupili mnogo više od toga. Svake je godine taj broj bio sve veći nadmašujući desetke hiljada.

Moj je prijatelj pomagao u sirotištu za djecu te ondje svake godine organizovao božićni program, pa su barem jednom u godini, na Badnju večer, ta djeca mogla osjetiti radost.

Zašto vam govorim sve to?

Zbog toga što je taj profesor uvijek imao osmijeh na licu, nikad mu nije manjkalo energije. I zbog vrlo važnog razloga koji mi je otkrio u vezi s problemom o kojem sam vam govorio. Rekao je da će nam život biti ispunjen na najljepši način budemo li pomagali drugima.

I to je to. U tome je tajna. Svi smo toliko usredočeni na ostvarivanje vlastitih želja da zaboravljamo na to da postoje ljudi koji očajnički trebaju našu pomoć. Ne trebate ih dugo tražiti. Naći ćete ih možda već u susjednoj ulici, u obližnjoj školi, skloništu za beskućnike, staračkom domu ili na bilo kojemu drugomu mjestu.

Gdje da pronađete svoju Calcuttu?

Radim u školi koju uglavnom pohađaju djeca iz siromašnijih porodica. Svakog se dana vozim na posao sat vremena. Kad me prijatelji pitaju zašto ne nađem drugi posao, bliže domu ili u boljoj školi, odgovaram im da je to moja Calcutta. Iako ovaj posao katkad možda nije baš poticajan, a djeca znaju biti vrlo zahtjevna, to je mjesto velike potrebe za ljudskošću.

Otkako sam počeo na to gledati na takav način, mnogo sam sretniji. Sada sam ispunjeniji jer znam da pružam ruku ljudima kojima je potrebna pomoć umjesto da živim samo za sebe. Kad se vratim kući, imam više energije, veseliji sam i osjećam da sam napravio nešto dobro. Pomaganje drugima daje mi snagu i ispunjuje me pozitivnim osjećajima.

Gdje da pronađete svoju Calcuttu? Smislite nešto čime biste mogli pomoći drugima. To može biti gotovo bilo što, bezbroj je mogućnosti. Smisao je u tome da pružite ruku nekome. Pomažući drugima, počet ćete primjećivati da onaj poznati osjećaj praznine polako nestaje sve dok jednog dana potpuno ne ustupi mjesto sreći.

(Školskiportal.hr)