Tekst u nastavku napisala je jedna mama koja je željela da pruži podršku učiteljici svog djeteta, ali zapravo je ovo način na koji se vjetar u leđa daje čitavoj jednoj profesiji. Onoj najplemenitijoj. Zato smo odlučili da ga podijelimo s vama, piše Zelenaucionica.com.
Biti učitelj nije samo zvanje i titula. To je profesija koja mora da se voli, jer bez ljubavi ne daje plodove.
Ovo govorim iz potrebe da jednako djeca i odrasli shvate da koliko god je obrazovno-vaspitni sistem zakazao, danas u školi još ima prosvjetnog kadra koji ističe vaspitnu i humanu dimenziju kod djece. Kao roditelj sam svjedok toga. I želim da navedem primjer i da pohvalim predan rad jedne učiteljice, žene koja djecu uči pravim vrijednostima, žene velikog srca i još veće duše, Željke Dejanović koja već dugi niz godina radi u OŠ “Vuk Karadžić” u Loznici. Sve te godine, neki bi rekli “staž”, a ja kažem da su to godine strpljivosti, ljubavi, empatije, entuzijazma, nesebičnog prenošenja pravih vrijednosti, motivisanja i usmjeravanja djece da sve naučeno primjenjuju. I još mnogo vrlina koje krase nju kao ličnost i čine je bitnom karikom u životima naše djece.
Kroz mnoge primjere naučila ih je toleranciji, ljubavi, poštovanju i prihvatanju različitosti. Njeni časovi ne svode se samo na sticanje znanja, već ih uči i različitim životnim lekcijama. Jedna od najvećih životnih lekcija kojoj ih uči je humanost i tolerancija prema drugima. Primjer te humanosti često se odvija na nivou odjeljenja. Često učiteljica Željka sa svojim učenicima organizuje prikupljanje odjeće, obuće, školskog pribora, igračaka za djecu slabijeg materijalnog stanja.
Još jedan u nizu uspjeha učiteljice Željke je i taj da je i dijete koje uči po individualnom programu sa ostalom djecom usvojilo vrijednosti i osobine kao što su saosjećanje, empatija, ljubaznost i razumijevanje.
U odjeljenju učiteljice Željke konflikti se rješavaju razgovorom, timski. Ona im nije samo učiteljica, već kao druga majka, veliki prijatelj i njihova sigurna luka kojoj mogu uvijek da se vrate. Ne samo da je tu za svoje učenike, nego je tu i za njihove roditelje za koje uvijek izdvoji vrijeme bilo kada i trudi se da zajedno podijele sve moguće trenutke.
Ali sve ovo ne dešava se samo tokom školske godine. Njeni đaci su, podstaknuti svim onim što su od učiteljice naučili, za vrijeme raspusta pokrenuli humanitarnu akciju. Prodavali su svoje stare igračke komšijama i slučajnim prolaznicima i na taj način su prikupili 25.000 dinara. Taj novac su uplatili na račun fondacije “Budu human” za liječenje trogodišnjeg Koste Leševića. Neki ljudi su samo dali novac, a neki su donosili i svoje stare igračke. Igračke koje su prodavali nisu imale cijenu pa su kupci imali mogućnost da sami procijene vrednost.
Kao roditelji, jako dobro vidimo i razumijemo koliko je veliki uticaj učiteljice na to što naša djeca rade i na vrline koje razvijaju. Zato smo joj beskrajno zahvalni.