U karijeri svakog učitelja dođe trenutak kada mislite da ste pronašli rješenje svih problema. Nažalost, iskusni učitelji se tada suočavaju s novim problemom: opasnostima fiksnog načina razmišljanja.

Slijedi pet zamki u koje iskusni učitelji mogu upasti:

POTVRDA PRISTRANOSTI – tendencija da interpretiramo nove dokaze kao potvrdu već postojećih vjerovanja ili teorija. Vrlo je lako, nakon više godina prakse, vjerovati da je ono što ste oduvijek prakticirali pravilan način za vijeke vjekova. Obično imamo problema s vjerovanjem u dokaze koji se ne slažu s tim.

HIJERARHIJSKO RAZMIŠLJANJE – kada bezbrižno prenosimo odgovornost za neki problem dalje niz hijerarhijsku ljestvicu, očekujući rješenje, umjesto da shvatimo kako biti na višem položaju ne znači i sposobnost za rješavanje svih problema.

FIKSACIJSKA GREŠKA – kada nastavljamo slijediti isti proces iako nam je postalo jasno da više ne funkcionira. Vrlo je lako da kao samouvjereni učitelj okrivimo djecu umjesto sebe kad nešto pođe po zlu i čvrsto se držimo svojih omiljenih metoda i planova.

REZULTAT PRISTRANOSTI – omiljena pogreška koju učitelji rade: ignoriramo male probleme u svom poučavanju sve dok je konačni rezultat dobar. Znam za slučaj uglednog učitelja koji je jednako predavao potpuno isti roman, dramu i pjesme svojim razredima više od desetljeća. Njegove bilješke su odlične, on objašnjava te tekstove zaista dobro, ali što li je samo mogao postići da je više obraćao pažnju na promjene kod mladih ljudi i na istraživanja o tome kako ljudi uče?

ZADANI NAČIN – tijekom onih tihih dana, jesam li jedini koji ponekad misli kako bi bilo poželjno kad bi se učenici barem malo pobunili? Ništa preozbiljno, samo malo, da se razbije monotonija? To se događa kad moj um sklizne u “zadani način funkcioniranja”, koji se može nazvati i “modom sanjarenja”, što može imati ozbiljne posljedice za vozače automobila i pilote, a nije idealno ni za edukatore.

(skolskiportal.hr)