Manje vike, poslušnije dijete

Zašto nije dobro vikati na djecu?

 Manje vike, poslušnije dijete

Prijetnje, podizanje glasa, vikanje, strašenje djeteta batinama, kaznama, ultimatumima… kod neke djece može imati potpuno suprotan učinak. Dijete nas prestaje slušati i ne surađuje.

Potpuno je normalno i prirodno da podignemo glas kada želimo upozoriti dijete da je preblizu ceste, ruba zida ili struje i da u njemu pobudimo zdrav i normalan strah kako bi promijenilo ponašanje. Problem je ako pretjeranom reakcijom probijemo prag podnošljivog straha (pogotovo je to lako kod jako senzibilne djece koje je danas sve više) i dijete bude previše prestrašeno, tako da mozak reagira otupljivanjem alarmnog sustava, prenose Roditelji.hr.

Temeljni je problem s pobuđivanjem straha na ovaj način u djetetu možemo pobuditi neizdrživ osjećaj vlastite ranjivosti koji dijete ne može proraditi i podnijeti. Jedini mehanizam kojim mozak može zaštititi dijete od preplavljivanja prebolnim osjećajima jest podizanje emocionalnih (psihičkih) odbrana te ukidanje ili otupljivanje osjećaja kako bi se smanjio bolan osjećaj ranjivosti.

Nakon takvih iskustava djetetov sistem prijeđe u odbranu i reagira mnogo slabije na naše pozive i upozorenja. Takvo dijete postaje jako teško za odgajanje i usmjeravanje. Često smo svjedoci roditelja koji viču:

 – Jesam li ti već sto puta rekla da… To je jasan pokazatelj da dijete više nije receptivno za takav pristup.

Upozorenja najbolje rade kada govorimo mirno i modulacijom glasa postižemo da nas dijete ozbiljno shvati. Problem je u porivu da povisimo glas i počnemo vikati, nakon čega dijete otupljuje alarmni sistem jer mu izaziva previše boli. Rješenje te problematične situacije nije u mijenjanju djeteta nego u tome da roditelj poradi na sebi i svojim reakcijama.

Alarmiranje djeteta prirodna je, smislena i instinktivna reakcija roditelja, no mora biti učinjeno s velikom pažnjom i uvažavanjem koliko straha dijete može podnijeti.

Ako viknemo na dijete i vidimo da je skamenilo lice, gleda pokraj nas ili dolje staklenih očiju i ne reagira na naše zahtjeve, obično imamo poriv da vičemo još jače kako bismo ga natjerali da obrati pažnju i da nas posluša.

Upravo to ne bismo trebali činiti, jer se dijete već stisnulo i odvojilo od bolnih osjećaja, što vidimo prema reakcijama na licu i tijelu. Ako smo pretjerali, trebamo stati te pokušati obnoviti kontakt i vratiti povjerenje, a tek poslije rješavati nastali incident.

Možda te i ovo zanima?