Ako su djeca nekad mogla bez toga, mogu i današnja djeca. Nema među njima razlike, rađaju se čisti ko suza. U šta se pretvaraju i od čega postaju zavisni, do roditelja je.
Sistematski pregledi djece pred polazak u školu pokazali su poražavajuću činjenicu da budući prvačići imaju najviše problema sa vidom i govorom na koje se nadovezuju i problemi sa krivom kičmom, ravnim tabanima, gojaznošću.
Sve ovo, kako navode pedijatri, a nije baš teško ni samostalno shvatiti kopču, povezano je sa pretjeranim sjedenjem djece pred kompjuterom što rezultira krivljenjem kičme, vid im je usljed stalnog zurenja u ekrane mobilnih uređaja oslabljen, nemaju potrebu da komuniciraju pa im je govor slabije razvijen.
Neko će reći ok, ništa novo nisu rekli.
Ali, izgleda da ni svijest o tome da nam se djeca pretvaraju u “starce” koji se manje kreću, manje pričaju, krive ko kifle i imaju problem sa gojaznošću nekim roditeljima nije dovoljno glasan alarm da sklone djecu od ekrana!
Sa sedam godina gledaju Parove, a ne znaju da zavežu pertle ili da izgovore sve glasove.
– Za vikend je jedna djevojčica od 17,5 godina danju spavala, a noću je sa drugaricom igrala igrice i gledala filmove na mobilnom telefonu. Poslije četiri dana to je rezultiralo konvulzivnim napadom, rekla je za RTS dr Ivana Stefanović iz beogradske Hitne pomoći.
– Imali smo djecu koja su prestajala da izlaze iz sobe, a rekord je bilo 36 sati u kontinuitetu. Dijete je izgubilo potrebu da ide do toaleta, to je radilo samo kad baš mora, tuširalo se nije danima. Govor je nestajao, a dijete je ispustilo neki neartikulisani zvuk kada mu je majka ušla u sobu da mu donese sok. Iznerviralo ga je što ga je prekinula dok igra igricu i on ju je gađao flašom. Kasnije je dječak izašao iz kuće i krenuo prema mostu, gdje ga je mama zatekla kako stoji na ivici, izjavio je medijima psiholog Milan Radovanović.
To je bio okidač da ga dovede na terapiju.
– Neću valjda da se smaram kad mogu da imam supermoći, da ubijam ljude, da vozim kola i sve ono što ovako ne mogu. Zato igram igrice, obično izjavljuju tinejdžeri koji cijeli dan provode u igraonicama.
Nekada su super moći bile da se uzvereš na najviše drvo u ulici i tu sklepaš neku kućicu od ćebadi i letvi. Poslije muku muči kako da siđeš (uvijek je bilo lakše popeti se).
Super moć je bila preskakati lastiš bolje od svih djevojčica u školi, hodati na štulama duže od 20 metara, trčati toliko spretno i brzo da te niko ne može za majicu povući.
Super moć je bila sakriti se u “igri skrivača” i na najbolje moguće mjesto, da te na kraju svi traže, vijati se po pijesku istovarenom za građu, a ne izgubiti papuču u njemu.
Djeca nekad nisu znala šta znači “smarati se”, uvijek nam je falilo još pet minuta napolju i bilo nas je teško utjerati u kuće.
Klinci danas ne žele iz kuće. Ne žele iz sobe. Ne dalje od stola na kom je računar na kom je video igrica.
Oni svojim navikama žive zaista gore od staraca, pri tom, uz sve navedene fizičke simptome imaju i čitav niz mnogo opasnijih, psihičkih simptoma. Postaju agresivni, utučeni, depresivni.
Kako je došlo do toga?
Svaki put kada sam pisala o tome kako moje dijete, ima četiri godine, nijednom u kolima, u restoranu, kod kuće nije dobilo tablet u ruke, dobila sam lavinu komentara roditelja koji davanje tableta djetetu “pravdaju” sa: ali vrištalo bi, ali ne bi imalo mira u restoranu, histeriše u kolima, ajde vozi ti tako, kako da stignem da uradim sve u kući?!
Lijepo, ako su djeca nekad mogla bez toga, mogu i današnja djeca. Nema među njima razlike, rađaju se čisti ko suza. U šta se pretvaraju i od čega postaju zavisni, do roditelja je.
Stvar je u tome da ih ne navikneš na to. Da im ne ponudiš tablet kao opciju. Kao umirenje. Kao zabavu. Kao prekraćivanje vremena. Kao pomagalo sebi, jer na duže staze sebi i svom djetetu odmažeš.
Možda ga umiriš sad, ali za koju godinu bićete kod psihologa na postupnom odvikavanju, koje može da traje i do dvije godine, zavisno od uzrasta djeteta.
Dijete ne traži samo tablet. Ne sjeda samo pred veliki ekran sa crtanima. Ne određuje dijete vrijeme koje će provesti pred ekranom.
Čitam gore, pa ne vjerujem: Mama zna da joj je dijete 36 sati u sobi, ali ne reaguje, zna da se ne kupa, ne izlazi napolje, donosi mu sok, on progovara neartikulisanim govorom i gađa je flašom.
Pa i naše mame su voljele da piju kafe, ali nas nisu vukljale po tržnim centrima u kolicima i što sam nedavno vidjela, držale telefon ispred lica bebe u kolicima, a drugom rukom NES kafu dok razgovaraju s drugaricom.
Ne osuđujem. Svako može da odgaja svoje dijete kako želi, nosiće se sa posljedicama sopstvenog izbora odgoja.
Kako su roditelji nekad sređivali kuću i završavali obaveze bez pomoći tableta da umiri dijete?
Kako su nekad pili kafe, vozili auta, razgovarali? „Izlazili na kraj s nama“?
Nisu imali mogućnost da djecu umire na današnji način. Morali smo sami da se dovijamo kako da prekratimo vrijeme dok mama pegla veš, kuha ručak, tata spava na trosjedu… pa smo pravili monopol (ko nije imao da ga kupi), haljine za lutke, kasu od kutije bombonjere i jurcali napolju.
Danas mogućnost “umirenja” djeteta tabletima (a koje posljedično vodi u razdražljivost) postoji i izgleda da se koristi preko svake mjere, jer u suprotnom ne bismo imali ovakve savjete.
Rješenje je da djeca budu aktivnija, da trče, jer jedino fizička aktivnost može da ispravi kičmu. Boravak u prirodi što manji kontakt sa društvenim mrežama i djeca će mnogo lakše da oporave vid.
Gojaznost je povezana i sa ravnim tabanima, pa bi trebalo da se djeca zdravije hrane, a ne da budu na brzoj hrani- upozoravaju pedijatri.
Da mi je neko rekao da će se po medijima dijeliti ovakvi savjeti za oporavak djeteta, ne bih mu povjerovala ni za 100 godina, pišu Detinjarije.com.