Kako odgajamo male “narcise”: Pretjerane pohvale izazivaju osjećaj superiornosti

Roditelji često djecu uvjeravaju da su bolji od drugih bez obzira na okolnosti, zbog čega djeca konstantno pokušavaju da dostignu (nerealne) roditeljske standarde.

 Kako odgajamo male “narcise”: Pretjerane pohvale izazivaju osjećaj superiornosti

Na samopouzdanje utiču geni koje nasljeđujemo od roditelja, zaključak je blizanačkih studija. Međutim, nikako ne treba zanemariti uticaj sredine u kojoj dijete odrasta – stil roditeljstva, toplinu, kognitivnu stimulaciju i osjećaj (fizičke) sigurnosti. Roditelji, direktno ili indirektno, imaju veliki uticaj na dječije samopouzdanje.

Kako izgraditi kod djece pozitivan stav o sebi i vjeru u sopstvene sposobnosti, posljednjih decenija tema je koja preokupira roditelje. Mnogi smatraju da je upravo to put koji će obezbijediti djeci uspjeh i sreću u životu. Ipak, ovakve dobronamjerne težnje ponekad mogu da odu u drugu krajnost i od djece stvore „male narcise“, piše psihobrlog.com.

Narcizam, ipak, nije samo ekstremna forma samopouzdanja, iliti pretjerano samopouzdanje kako se najčešće misli. Istina je da narcizam i samopouzdanje vrlo malo koreliraju, te tako postoje narcisi i sa veoma niskim samopouzdanjem, dok visoko samopouzdanje ne podrazumijeva nužno i narcizam. U pitanju su dvije odvojene dimenzije koje mogu postojati nezavisno jedna od druge.

Profesori Edi Bramelmen sa Univerziteta u Amsterdamu i Konstantin Sedikides sa Univerziteta Sautempton, ponudili su model koji može pomoći roditeljima da ojačaju dječije samopouzdanje, a da izbjegnu narcizam. Prema ovom modelu, postoje tri osnovna gradivna elementa koja ih razlikuju.

U slučaju narcizma to su iluzija (nerealistično sagledavanje samih sebe), superiornost i osjetljivost (osciliranje između pretjeranog ponosa i stida). Sa druge strane, samopouzdanje definiše realističan pogled na sebe i svoje sposobnosti, težnja ka ličnom razvoju i postojanost (osjećaj vrijednosti koji dolazi iznutra, i opstaje čak i u slučaju neuspjeha).

Narcistična djeca sebe grandiozno sagledavaju čak i kada dokazi sugerišu suprotno. Recimo, smatraju da su geniji čak i ako im je IQ prosječan; u odraslom dobu smatraju da su odlični lideri čak i ako postižu loše rezultate. Sa druge strane, samopouzdana djeca ne precjenjuju svoj učinak, i sopstveni doživljaj baziraju na realnosti. Oni su fokusirani na unapređivanje svojih sposobnosti vježbom i učenjem, ali ne i da uvijek budu bolji od drugih. Bez obzira na neuspjehe, smatraju se vrijednim osobama, dok narcistična djeca reaguju prikrivenim stidom, bijesom i agresijom.

Novija istraživanja pokazuju da se narcizam bar jednim dijelom razvija kao posljedica obasipanja djeteta pretjeranim pohvalama. Ovaj tip roditelja svoju djecu doživljava i tretira kao specijalnu, posebnu tako da po prirodi zaslužuju sve moguće privilegije. Recimo, skloni su da svojoj djeci daju neobična imena koja će ih izdvojiti od drugih; emocionalno su investirani u društveni status djeteta i uživaju u njihovoj slavi. Ohrabruju ih da misle da su bolji od drugih bez obzira na okolnosti, zbog čega djeca konstantno pokušavaju da dostignu (nerealne) roditeljske standarde.

Zdravo samopouzdanje njeguje se realnom povratnom informacijom (nasuprot pretjeranim pohvalama), usmjeravanjem ka razvoju (nasuprot tome da se bude bolji od drugih) kao i bezuslovnom ljubavlju (nasuprot uslovnoj, koja zavisi od toga da li dijete ispunjava standarde ili ne).

Kada su djeca uspješna u nekom zadatku, roditelji treba da pohvale trud i pristup rješavanju problema („Super si se sjetio kako to da riješiš!“). Kada nisu uspješna, roditelji mogu da porazgovaraju sa djetetom i upute ih šta mogu da nauče iz tog iskustva, kako da potraže pomoć ili kako da sljedeći put izbjegnu istu grešku. Na taj način dijete će naučiti da prihvata izazove i da vjeruje u sebe čak i kada doživi neuspjeh. Pohvale su za djecu veoma važne, ali i realistična povratna informacija kako bi ispravno sagledali sopstvene vještine i sposobnosti. Prenapuhane, neosnovane pohvale mogu poslati pogrešnu poruku djetetu da nema potrebe da se trudi da bi dostigao dobre rezultate.

Bezuslovna ljubav utiče na postojanu vjeru u sebe koja je nezavisna od postignuća. To znači da roditelji prihvataju dijete onakvo kako jeste – bez obzira na uspjehe i neuspjehe. Na primjer, kada je dijete nevaljalo, roditelji mogu da se fokusiraju na ispravljanje ponašanja, ali da nastave da budu topli i da pokažu da uvažavaju dijete kao osobu. Umjesto da kritikuju ličnost („Ti si bezobrazna!“), treba da kritikuju samu radnju.

Treba imati na umu da na djecu ipak više utiče ono što vide, nego ono što čuju. Djeca imitiraju roditelje u tome kako se nose sa problemima i neuspjehom. Stav roditelja prema samima sebi utiče i na to šta dijete misli o sebi. To ne znači da treba glumiti visoko samopouzdanje, jer će i dijete naučiti da se pretvara da je nešto što nije.

Sve je ovo vjerovatno lakše reći nego uraditi, kao što obično biva sa savjetima o roditeljstvu. Biti roditelj svakako nije lako, ali sitne promjene kao što je pronalaženje vremena za razgovor sa djetetom, poštovanje njegove ličnosti i autentične nasuprot neosnovanim pohvalama, pomoći će djetetu da izgradi samopouzdanje i usmjeri ga ka zdravom emocionalnom i društvenom razvoju.

Možda te i ovo zanima?