Učiteljica osnovne škole dala je svojim učenicima zadatak da napišu sastav o tome što bi željeli da im Bog učini. Na kraju dana, dok je ocjenjivala sastave, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom. Njen muž, koji je upravo ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao:
„Šta se dogodilo?“
„Pročitaj ovo, to je sastav jednog od mojih učenika.“
Sastav je glasio ovako:
“Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno. Učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živeti kao televizor u mojoj kući. Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja porodica okuplja oko mene. Želim da me shvataju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja. Želim biti u društvu svoga tate kad dođe kući sa posla, čak i kad je umoran. Želim da me moja mama želi čak i kad je uzrujana, umjesto da me ignoriše. Želim da se moja braća bore kako bi bili sa mnom. Želim osjetiti kako moja porodica sve ostavlja sa strane, barem ponekad, samo da bi provodila vrijeme sa mnom. I na kraju, ali ne i manje važno, želim ih učiniti srećnim i zabaviti ih. Bože, ne pitam previše. Samo želim živjeti kao televizor.”
U tom je trenutku ganuti muž rekao:
– O moj Bože, jadno dijete. Kakve grozne roditelje ima.
Žena ga pogleda i rekla:
– Ovaj je sastav napisala naša kćerka!
Ova priča ima i važnu poruku. Prije nego osudimo nečije ponašanje trebamo dobro razmisliti kakvo je stanje kod nas.