• 28.11.2020.

Dječiji biseri: Učiteljice, mi smo parlamentarni, svađamo se isto kao “oni tamo”

Pročitajte zanimljive i smiješne anegdote iz karijere nastavnice engleskog jezika.

 Dječiji biseri: Učiteljice, mi smo parlamentarni, svađamo se isto kao “oni tamo”

Posljednjih dana i nedelja, sa nostalgijom se sjećam simpatičnih situacija kojih je svakodnevno bilo otkad radim u prosvjeti, piše profesorica engleskog jezika Marina Raičević za Zelenu učionicu.

Prvog septembra sam se dvadeset i šesti put vratila u školu. Niko ne zna kako će izgledati ova školska godina i šta nas dalje čeka. Ostaje svima nama da se nadamo da maske neće dugo prekrivati naše, i osmijehe naših đaka i da će “nevidljivi neprijatelj“ uskoro položiti svoje oružje.

Četrnaest godina predavala sam starijim razredima, a onda sam počela da radim s djecom mlađeg školskog uzrasta. Ne mogu da opišem koliko mi je u početku bilo teško. Imala sam utisak da sam počela da radim neki sasvim nov posao. Sve u svemu, osjećala sam se kao pravi početnik. Danas, poslije dvanaest godina rada sa mlađim školskim uzrastom, priznajem da najviše volim da predajem baš njima.

Želim da podijelim sa vama nekoliko anegdota iz svog učiteljskog života koji je podijeljen na dva dijela – nastavnik u starijim, i nastavnik u mlađim razredima osnovne škole.

Mandat

Moja prva generacija đaka kojima sam bila odjeljenjski starješina je u petom razredu, demokratskim putem, izabrala predsjednika odjeljenja – predsjednicu, da budem preciznija.

Predsjednica je bila jedna marljiva i zrela djevojčica koja je bila uzor svojim drugarima iz odjeljenja još od prvog razreda. Dvije godine je sve funkcionisalo savršeno, a onda, kako to obično biva, u sedmom razredu đaci su htjeli su da smijene svoju predsjednicu i da izaberu predsjednika. Ideja mi se nikako nije dopala, jer mislim da ne bi trebalo mijenjati nešto što funkcioniše više nego odlično. Željela sam da našu predsjednicu zadržim na toj “funkciji”, pa sam pribjegla malom lukavstvu i objasnila djeci da predsjednički mandat traje četiri godine.

Parlamentarci

S obzirom na to da djeca nemaju strpljenja da saslušaju jedni druge i da stalno upadaju jedni drugima u riječ, često sam im govorila da budu parlamentarni.

Pritom, nisam razmišljala o tome kako postoje riječi koje oni, na tom uzrastu, ne razumiju. Vjerovatno im je dosadila ta rečenica:  Budite parlamentarni, pa me je nekoliko njih pitalo:

– Nastavnice, šta Vam to znači da budemo parlamentarni? Kada sam im objasnila, jedan dječak je prokomentarisao:

 – Aha, sad mi je jasno. To ima veze sa parlamentom, to jest sa skupštinom. Mi i jesmo parlamentarni… Svađamo se isto kao “oni tamo”.

I tako su me djeca natjerala da imperativnu rečenicu – Budite parlamentarni! potpuno izbacim iz upotrebe.

Bambus

Na jednom času, u odjeljenju šestog razreda, učili smo novu lekciju o pandama. Kako bih napravila uvod pitala sam ih šta znaju o pandama. Odgovora nije bilo. Da bih ih podstakla, pitala sam ih čime se pande hrane. I dalje tišina… Niko ne podiže ruku. Onda sam im rekla da pande vole bambus.

– Znate li šta je bambus, bila sam uporna. Bez podizanja ruke, oglasio se jedan učenik:

– Pa, ko to ne zna, nastavnice?! Bambus je kada pomiješamo vino i Koka-Kolu.

Jaje

Bio je posljednji čas engleskog jezika pred Uskrs. Prvačići su donijeli od kuće kuhana jaja kako bi ih obojili na času likovnog. Jaja su, uglavnom, stajala na klupama. Primijetila sam jedno guščje jaje, podigla ga i oduševljeno pitala djecu:

 – Šta mislite, djeco, ko je snio ovo jaje? Čije je ovo jaje?

 – To je jaje od bika, odgovorio je jedan dječak.

 – Nemaš pojma! To jaje je snijela krava, dobacila mu je jedna djevojčica.

Tinejdžeri ili tajkuni?!

Prilikom obrade brojeva od 11 do 20, uvijek napomenem djeci da se brojevi između 13 i 19 završavaju na “teen“ i obavezno ih pitam da li znaju ko su tinejdžeri, kako bi im bilo jasno otkud naziv “tinejdžer”. Kada sam postavila pitanje ko su tinejdžeri, jedan dječak je samouvjereno podigao ruku i rekao:

 – Učiteljice, to su Vam nekakvi kriminalci.

Nezanimljive teme

Dešava mi se vrlo često da me, kada uđem u učionicu, dočekaju djeca koja se, u isti glas, tužakaju – ko je kome šta rekao, pokazao, uradio, uzeo ili sakrio.

Znam da je sve to njima važno i da žele da ih saslušam.

Uglavnom, to i činim, ali nekada to tužakanje traje unedogled, a onda počnu i njihove uzajamne svađe. Kada vidim da je “vrag odnio šalu”, često i kažem:

 – To me stvarno ne zanima. Hoćemo li danas da radimo?

Jednom prilikom, u odjeljenju drugog razreda došlo je do vrlo ozbiljnog sukoba dva dječaka. Pošto sam uspjela nekako da ih smirim, počela sam da im pričam sve ono što su mnogo puta čuli – kako je škola njihova druga kuća, da su svi oni jedna porodica u kojoj mora da vlada sloga i ako se posvađaju, to mogu da riješe na ljepši i bolji način. Pričala bih ja tako još dugo, dugo… da nisam primijetila jednog mališana kako se vrpolji na stolici, povremeno pogleda u plafon, pa u mene, pa zakoluta očima i sve tako ukrug.

– Čini mi se da sve ovo što pričam, tebe uopšte ne zanima, rekla sam mu.

– Pa i ne zanima me, učiteljice. Kada mi Vama hoćemo nešto važno da kažemo, koliko ste samo puta rekli da Vas ne zanima, pa valjda i ja imam pravo da me nešto ne zanima.

Najiskrenije se nadam i vjerujem da će se sve neprijatnosti, kroz koje ćemo svi morati zajedno da prođemo, što prije završiti i da ponovo počnemo sa “sakupljanjem“ najljepših uspomena kojih ćemo se rado sjećati kad god pomislimo na školu.