Sigurno znate barem jednu ili nekoliko odraslih osoba koje misle da se cijeli svijet uvijek uroti protiv njih i da se samo njima događaju loše stvari.
Nikada nemaju ništa pozitivno za ispričati, puna su im usta njih samim i njihovih problema koji su uvijek najveći.
No, takvo ponašanje se ne dogodi odjedanput, već začetak ima u djetinjstvu. Taj nezdravi stav koji ustvari onemogućava djetetu da se suoči s nekim sasvim normalnim životnim okolnostima razvije se postepeno kod djece čiji roditelji rade ove stvari:
“Svi su krivi osim nas”
Griješiti je ljudski, kao što je jednako ljudski svaliti krivnju na drugoga.
Znate ono kada dijete dobije dva iz matematike pa su svi krivi osim njega. Umjesto “ja nisam učio”, krene “učitelj to nije dobro objasnio”, “Eva me ometala dok sam pisao”, “zbog tebe nisam stigao ponavljati u subotu, jer smo išli na glupi izlet”…broj isprika je nepregledan, a niti jedna ne sadrži krivnju samog djeteta, pišu Djecjaposla.com.
U kući u kojoj se odgovornost za određena djela uvijek prebacaju na drugoga, djeca jedino mogu naučiti raditi to isto.
“Zaštitit ću te od posljedica”
Našoj smo djeci naučili osigurati utjehu i udobnost gdje god je to moguće. Ne želimo da iskuse odbijanje, da budu nesretna, da im je neudobno, neugodno, da se općenito osjećaju loše.
“Nećeš jaknu, ali vani je hladno?”
Naravno, vani je i više nego hladno. Vraćate se po jaknu. Niste ludi da pustite svoje dijete da se smrzava i sretni ste jer se vraćate u kuću.
Krivo. Djeca puno bolje uče o posljedicama svojih djela kada dobiju priliku da se s njima suoče. Vaše spašavanje ih pak neće naučiti ničem osim kukanju kada nešto nije po njihovu.
Stvaranje nerealno idealnog svijeta
Vaše dijete poželjelo je ići na karate. Vi ste presretni. no, za dvije sedmice to mu više nije zanimljivo. Sad je to ples. Uskoro ni ples više nije dobar. Pa dobro, nećete ga valjda tjerati da ide na nešto što mu se ne sviđa?!
Poslužili ste večeru i djetetu donijeli plavu šoljicu. ali ono hoće crvenu. Plava mu se ne sviđa!!
I tako, malo po malo, sitnica po sitnica, i stvarate djetetu privid da odrasta u svijetu u kojem će sve nekako biti podređeno njemu. A neće. I to će za njega jednog dana biti veliki šok i neugodno iznenađenje.
Uvijek negativni
- “Nemoj ići van, prehladno je, razboljet ćeš se.”
- “Bolje ne sjedaj na taj bicikl, ako padneš sigurno ćeš slomiti ruku”.
- “Nikad nemamo novaca da otputujemo na neko lijepo mjesto”.
- “Nikada ne radimo ništa zabavno”.
Kada dijete odrasta u okruženju gdje svi uvijek misle i vide sve negativno, počet će vjerovati da to i je tako.
“Riješit ću ti sve probleme”
Ako dijete ima neku nedoumicu ili konflikt, roditelj je tu da uskoči i da ga riješi. Djeca su mala, naučit će. Sada im treba zaštita, podrška…
Naravno da je to želja svih roditelja, ali tako ne učite dijete da se zauzme za sebe i da bude asertivno. Ne morate ga pustiti da se uguši u nevolji, ali možete biti vodič, a ne onaj koji će riješiti sve probleme.
Malo asertivnosti nije loše, ne znači da dijete mora biti zločesto, ali dobro je da ima svoj stav i da se zna izboriti za sebe. To će mu sigurno donijeti i više samopouzdanja.