Piše: Anastasija Ćorović
Korupcija se manifestuje na drugačije načine u raznim državama, kulturama i periodima, isto kao što ovisno o tome varira i sama definicija korupcije, odnosno aktivnosti koje se smatraju dijelom te pojave. Korupcija se najčešće javlja u obliku potkupljivanja državnih službenika, ali i iznuđivanju novca građana, zatim kao nepotizam i pronevjere javnih sredstava.
Jasno je da je korupcija vezana veoma blisko sa „državnim“, odnosno „javnim“ sektorom. No, mi nismo samo „koruptivni“ na državnom nivou i u javnim sektorima. U raznim kulturama postoji i različit odnos prema korupciji. U nekim državama je toliko rasprostranjena korupcija da se smatra sasvim normalnim, uobičajnim, a ponekad i prihvatljivim načinom života i poslovanja. Takođe, nekada je korupcija toliko rasprostranjena da se može shvatiti i kao poseban vid društvenog poretka poznat pod nazivom „kleptokracija“.
Da li je korupcija riješenje ili problem?
Znam šta ćete reći. Kako ikada korupcija može biti riješenje? Vjerujem da ima mnogo nas kojima ovakva ideja nikada ne bi pala na pamet i to me čini veoma srećnom. No, na žalost, može biti, a u našem društvu inače i jeste. Razmislite samo, koliko nas je spremno da za 40,00 KM glasamo za nekoga. Ili, umjesto da nam oduzmu vozačku dozvolu na mjesec dana, jer smo potpuno trijezni, prešli preko pune linije i napravili polukružno okretanje u 2:00 sata iza ponoći u centru grada ispred policije, misleći „ma daj, nema nigdje žive duše, kome ću smetati“, to izbjegnemo za 20,00 KM. Vidim šta želite odmah da kažete. Ovo za glasanje nema veze sa korupcijom, već samo sa vlastitim opredjeljenjem. A ovdje za policajca, pa nisam jurcao 130 na sat i ugrozio malo dijete na ulici, već sam samo postupio da meni bude lakše. Pa nisam ja tatin sin koji je prošao kroz komšijinu ogradu ili zgazio dijete, pa sad da plaćam izlazak iz zatvora na licu mjesta.
Pogledajmo sada na drugu stranu. Imate bolesnu baku/nenu. Odvedete je kod doktora, doktor je prvi put pregleda, propiše lijekove i slično. Drugi put, ne želi da vas pregleda jer očekuje malo kompenzacije za svoj uloženi trud i rad, pa nije njemu plata toliko visoka. Recimo, hipotetički, da imamo neki mali problem u sudstvu. Da li je odbijena žalba ili nije nešto prošlo u proceduru, a od vas se traži mala svota novca, totalno simbolična, da baš taj vaš zahtjev prođe dalje. Ili, vaše dijete treba da krene u vrtić ili u školu (vama je bliže i ne biste trebali da trošite gorivo svaki dan da ga vodite do tog mjesta), no, upravnik/direktor vam objasni situaciju, kako jednostavno ove godine ima previše djece koja su zainteresovana za baš njihovu ustanovu, pa i on traži mali simbolični poklon. Dok ste sve to potplatili, shvatili ste da nemate više keša na kartici…
Što više, kod nas ima daleko više korupcije koja nije ni novčana, te rijeđe obraćamo pažnju na nju. Zar ne voli svako od nas da ima neku „vezu“, da baš na tom nekom mjestu malo „pogura“ kako bi nama u životu bilo lakše? To može biti zet, rođak sa kojim se inače ne čujemo ili neki poznanik iz političke partije. Trebam da popravim zub, a kćerka mi se udala za stomatologa, on će meni preko veze srediti u ambulanti sve što treba. Zašto da se „masiram“ 6 mjeseci oko stručnog ispita i da učim te pravne norme i gluposti, kad eto imam rođaku koja mi sve to može srediti u roku od 3 sata. Joj, uvijek je fino imati neki dinar u džepu, zato sam zvala kolegu da me progura kako bih bila posmatračica na obližnjem glasanju.
Svaka transakcija ne mora biti samo novčana. Ona može biti usluga za uslugu, obećanje za obećanje, dar za dar. Danas, kod nas vlada dosta egocentrizma (ne egoističnosti). Mi, inače vidimo i priznajemo korupciju, samo kad je mi direktno ne koristimo i tad se na nju žalimo i država i svako nam je kriv. No, kad je to sa naše strane, snašla se mala, pravi dobra poznanstva sa valjanim ljudima, nije to nimalo isto. Kao što rekoh, korupcija je nekome riješenje, nekome problem.
Izvori korupcije.
U BiH ima mnogo korupcije. Činjenica da smo broj jedan u Evropi. Neki se šale da nam je baš to broj jedan proizvod koji izvozimo, pogotovo u zdravstvu (kad su naši ljudi otišli u Dansku, Švedsku i Island i počeli sa strane plaćati i častiti „simbolično“ doktore). No, šta su njeni izvori…
Prvi izvor je tradicijski.
Još od stvaranja srednjovjekovne države, iako je raznim kanonima bilo propisano ponašanje, moglo se potplatiti za slobodu, ublažavanje kazne, pa i najsitnije priviligije. Jedan od prvih i više primjećenih izvora korupcije unutar BiH nalazimo od dolaska Otomanskog carstva na naše prostore i to baš u sudskim postupcima. Gdje su sudije inače presuđivale u korist osmanlijske elite na štetu suprotnih stranaka. Poreznici su više ubirali poreze kod “sitne raje“, a manje kod vlastele, čak i kada je bilo propisano koliko od koga treba. Nije bilo rijetko da se vlastelini (bogati, imućni ili feudalci) ne drže dogovora, a da nema nikakve popratne kazne tome. Ovaj period je obilježen jakim nivom pravne neravnopravnosti. Što je dovelo da i bogatije „neprivilegovane grupe“ podliježu korupciji ili je koriste da bi postigle nešto. I u socijalističkom sistemu Jugoslavije, korupcija je bila snažno prisutna. Pogotovo na polju obezbjeđivanje radnih pozicija u državnim institucijama. Što je jedan od najčešćih kanala i u današnjem sistemu. Opet napominjem, korucija nije uvijek bazirana na valuti, a umjesto valute, korist može biti novčana, uslužna, moralna i tjelesna.
Drugi izvor je društvena svijest, koja se kasnije prenosila sa koljena na koljeno.
Vremenom je korupcija postala tradicija kod nas i time prešla u „društvenu svijest“. Sjetite se naših običaja, otkupljivanja mlade, nošenja poklona ili slično. U mojim očima, radi ovog aspekta u našem društvu, mi imamo otupljeno osjećanje za korupciju. Kad posmatramo evropske narode, mi ih znamo zvati cicijama, drže se za džep i broje svaki dinar… Odnosno, oni zahtjevaju od podređenih/nadređenih da urade svoj posao kako treba za cijenu koliku traže ili je opšte prihvaćena (te time primoraju drugu stranu da se uvijek drži dogovora. No, mi smo i sebe i druge oko nas navikli da je uvijek bolje doći sa „poklonom“ u goste.
Treći izvor je svijest državnih institucija.
Da li ste ikada bili ispred državnog službenika?! Nekad se malo čine umišljeno, puni sebe, zar ne?! Mi smo veoma nedavno izašli iz socijalističkog sistema u kojem smo se dosta oslanjali na državne institucije. Čak, ima i dosta „jugonostalgije“ među našim stanovnicima. Proizvod 50 godina dugog socijalizma na našim prostorima je, u mojim očima, stvorilo mentalitet javnog/državnog sektora „da nisu oni ovdje radi nas, već naprotiv, mi smo tu radi njih“. Ovo se može primijeniti u većini državnih/javnih sektora, bili obrazovni, sudski, policijski i dr.
Četvrti izvor je stanje trenutnog tržišta.
U prijašnjem društvenom poretku, tržište potražnje i ponude je bilo daleko drugačije. Bilo je više mogućnosti i lakše je bilo doći do posla. No, poslije rata, naša država je prošla kroz mnoge promijene. Deflacije i inflacije, velika raseljavanja, mali prirodni priraštaj, nepogodnosti većinskog stanovništva da se navikne na novi sistem i drugo, su dovele do znatno manjeg i lakše kontrolisanog tržišta na našem prostoru. Od nekada velikog tržišta, koje se prostiralo kroz sedam republika, sada imamo jedno i to veoma malo. Što je dovelo da se daleko više nas bori za ograničen broj slobodnih mjesta, pa čak bilo to i korupcijom.
Evolucijski ili radikalno?
Mnogi od nas kažu da sve ide sa vrha. Ne bi bilo korupcije, da nam političari nisu koruptivni. No, zaboravljamo, da je većina, baš tako došla do tih pozicija, preko poznanstava, usluga i novčano. Oni su ogledalo nas kao društva, htjeli mi to da prihvatimo ili ne. Iako se mnogi od nas, sigurno, suprostavljaju korupciji u bilo kojem aspektu, moramo da razjasnimo jednu stvar, a to je da li je korupcija u našem društvu norma ili izuzetak.
Sljedeći korak jeste da odredimo prilaz riješenju, odnosno, jednu od dvije opcije: povećati njene pozitivne strane i usputno smanjiti njene negativne strane, ili je u potpunosti iskorijeniti iz našeg društva.
Ako se odredimo za prvu opciju, trebamo odrediti koje pozitivne strane smo spremni da zadržimo ili odstranimo. Ovaj dio može biti veoma škakljiv, jer ono što je nekome problem, drugom je rješenje. Prilazak ovoj opciji se može izvršiti regulacijom visine „simboličkih poklona“ koji se smiju primiti, aktivnijim učešćem građana u prijavama korupcije, veća odgovornost građana prema prekršajima ili krivičnim postupcima, smanjivanjem ili pojačavanjem kazni kod prekršaja koji prouzrokuju korupciju i veća otvorenost građana (bili primaoci ili činioci) pri ispovijesti o svojim djelima korupcije, koja ne bi vodila retrospektivnoj kazni.
Ako se odredimo za drugu opciju. Trebamo stvoriti državni aparat koji je imun na korupciju (što je veoma teško postići), sa zadatkom da se iskorijeni na svakom mogućem mjestu. Ovaj organ bi trebao imati veliku slobodu kretanja i djelovanja, koja bi zanemarivala u mnogim aspektima privatnost i prava građana.
Razlika između ova dva rješenja je u njihovom osnovnom konceptu. Gdje prvo rješenje je više evolucijskog tipa (odnosno postepeno nadograđivanje i usavršavanje društva i društvenog poretka), drugo rješenje je radikalnog i revolucijskog tipa. Mnogi su u ubjeđenju kako bi ova opcija bila daleko više djelotvornija, brža i ono najbitnije, potrebnija. No, moje ubjeđenje je da moć, a ne novac dovodi do korupcije. S toga, najviše korupcije se nalazi, smeta i prepoznaje u državnom sektoru. U veoma kratkom roku, druga opcija bi, vjerovatno, dovela do fanatičkog pokreta koji bi opet na kraju dana postao veoma koruptivan.
Naše društvo ima daleko više problema od same korupcije u njemu. Moje ubjeđenje je da ćemo s vremenom uspjeti da sazrijemo u demokratsko obrazovano i zrelo društvo, koje će moći da ukroti korupciju za dobrobit čitave naše zajednice.
(STUDOMAT.ba)