Aleksandrijska biblioteka – jedna od najvećih riznica znanja na planeti

Svaki pedalj te svjetske riznice knjiga i znanja koja sažima kulturu čitavog svijeta u pisanoj riječi, opravdava taj epitet. Aleksandrijska biblioteka je u pravom smislu riječi – čudo. Bila je to i onda, 300 godina prije nove ere, kada je u vreme dinastije Ptolomeja sazidana po ideji Demetrija iz Falerona, Aristotelovog učenika, i kada je posjedovala 70.000 svitaka od papirusa. To je i danas, izgrađena kao moderno, nesvakidašnje zdanje na 40.000 kvadratnih metara, sa dva miliona knjiga napisanih na 80 jezika.


Sve je počelo davno, kada su u tu, nekada zamišljenu prijestolnicu svijeta počeli da pristižu istraživači i naučnici svjetskog glasa. Oni su se okupljali u biblioteci koja je bila mjesto za inspiraciju, gdje su pisali veliki učenjaci onoga doba, smišljajući izume, poput Heronovih koji se i danas koriste. Tada su stvoreni katapult, mašina za proricanje, mehanizmi za otvaranje vrata, za paljenje vatre, preteča današnjeg mitraljeza… U to vrijeme je, u toj biblioteci, na osnovu posmatranja rasporeda zvijezda i mjerenja Sunčeve sjenke u Aleksandriji i Asuanu, otkriveno i da je zemlja okrugla i izračunat je njen obim sa, za ono vrijeme, zanemarljivim odstupanjem od oko 80 kilometara. Iz te kuće nauke stizali su i proračuni za svjetionik Faros, jedno od sedam svjetskih čuda antičkog doba.

Jedan od izvora znanja naučnika bile su knjige koje su pristizale iz cijelog svijeta. Do njih se, između ostalog, dolazilo i obavezom posada svih brodova koji pristaju u aleksandrijsku luku da ih daju na prepisivanje prevodilačkoj radionici kako bi primjerke upućivali drugima, a jedan ostao matičnoj biblioteci.

Tako je bilo tokom tri stoljeća, sve dok 48. godine, u vrijeme Cezara i Kleopatre, biblioteka nije izgorjela u požaru. Svjesna gubitka, Kleopatra je, po ugledu na uništenu biblioteku, na drugom kraju grada podigla novu, koja će u narednih 400 godina biti centar pisane riječi, kulture i nauke na Mediteranu. I kasnije su je razni osvajači uništavali, mada su njenom nestajanju doprinijeli i zemljotresi, poplave…

Ideja o osnivanju moderne Aleksandrijske biblioteke potekla je sa Univerziteta tog grada 1974. godine. UNESCO je podržao ideju, i 1989. godine norveška arhitektonska kompanija “Snoheta” izradila je projekat biblioteke. Realizacija ovog ambicioznog projekta koštala je 220 miliona dolara i trajala je oko 20 godina. Tako je 2003. godine stvorena jedanaestospratnica od stakla i betona koja oblikom podsjeća na ogromni solarni disk okrenut ka moru, koji simbolizuje rađanje Sunca. U blizini je i Planetarijum, arhitektonsko ostvarenje u obliku kugle koja simbolizira Mjesec.

Krov je staklen, unutra izgleda kao kapak, a spolja kao trepavice, kako bi sunce nesmetano osvjetljavalo unutrašnjost. Na granitnom zidu koji gleda na jug uklesana su slova većine svjetskih pisama, što predstavlja promociju nacionalne, kulturne i jezičke šarolikosti koja se čuva u ovoj građevini.

U svom sklopu Biblioteka posjeduje najveću javnu čitaonicu na svijetu, kapaciteta pet miliona knjiga, u koju može da stane 2.500 čitalaca. Dostupno je 320 računara sa besplatnim internetom. U njenim odajama smješten je i Muzej starina, a u riznicama je i kolekcija vrijednih knjiga sa Balkana, među kojima je i Miroslavljevo jevanđelje.

(STUDOMAT.ba)