Razvoj svakog aspekta spoznaje i vještine zahtijeva najvažniji segment djelovanja – kontinuitet rada. Najbolji primjer je bavljenje sportom jer su u njemu najvažniji treninzi. Oni moraju biti adekvatni, svrsishodni te se moraju održavati u kontinuitetu. Za svaku vještinu, pa tako i za sport, potrebno je imati određenu predispoziciju. Jasno je da sama „potencijalna mogućnost“ ne može garantirati adekvatan razvoj sportiste. Bez permanentnog i kontinuiranog rada neće doći do očekivanog progresa.
Slično je i kod sticanja saznanja u obrazovnom sistemu. Kao što učenik stiče vještine, on stiče i spoznaju iz različitih znanosti, odnosno nastavnih predmeta. Može se konstatirati da učenici imaju apriornu mogućnost za sticanje nekog kvantiteta i kvaliteta spoznaja u određenom stupnju obrazovanja. S obzirom na činjenicu da postoje i učenici koji su „skloni“ i „nadareni“ za neku znanost ista se može uporediti za predispozicijom za neku sportsku aktivnost. I ovdje je zaključak identičan – bez adekvatnog i kontinuiranog rada napredak neće biti u idealnom obimu.
Raspust predstavlja prekid nastave u jednoj ili između dvije školske godine. U kalendaru svake školske godine, koja počinje 1. septembra, nalaze se dva raspusta. Prvi je onaj koji obuhvata period od Nove godine i obuhvata veći dio mjeseca januara. Raspust nosi atribut „zimski“ i razdvaja dva polugodišta jedne školske godine. U okviru tih mjesec dana, osim ako nisu dobili neke oblike domaće zadaće (čitanje lektire, zadaci iz matematike i sl.), učenici se „odmaraju“ od školskih aktivnosti.
Interesantno je da se u suštini prekida nastavni proces jeden školske godine koji treba da ima kontinuirani tok. Učenici teško nakon odmora ove dužine mogu adekvatno krenuti u drugo polugodište. Praksa kaže da se određeni vremenski period, odnosno nastavni sati, moraju iskoristiti za ponavljanje rada na kraju prvog polugodišta. Učenicima treba određeni period za akomodaciju i povratak na „radnu temperaturu“.
Ljetni raspust kao mnogo veći problem
Mnogo veći problem se dešava u periodu raspusta u ljetnom periodu godine. Nastavna godina se završava sredinom juna, a to znači da učenici imaju 75 do 80 dana do početka naredne školske godine. Evidentno je da učenici u ljetno doba ne „troše“ mnogo vremena na ponavljanje znanja, spoznaja i vještina iz protekle školske godine.
Sistem im je omogućio predug odmor od škole, a dolazak u septembru, kada počinje nova školska godina, predstavlja svojevrstan šok. Jasno je da ne možemo zamisliti da neki sportista, nakon dva mjeseca bez trenažnog procesa, uđe na teren i da svoj maksimum. Najviše što možemo očekivati od njega je da se ne povrijedi na terenu.
Nakon dugotrajnog raspusta učenici imaju problem sa koncentracijom, dužinom nastavnog sata pa čak i sa osnovnom psihomotorikom korištenja olovke. Ovdje je potreban duži period da bi se nastava vratila u idealno stanje. Iako se radi o novoj školskoj godini, kontinuitet rada je veoma bitan.
Najveći problem imaju maturanti srednjih škola. Oni početkom maja završe nastavu u školi, a semestar na fakultetu im počinje tek u oktobru. U ovom slučaju učenici, koji postaju brucoši, imaju pauzu od pet mjeseci u svom obrazovanju. Ovdje je upitno više stvari – od radnih navika do implementacije stečenog znanja. Ovaj slučaj se ne može ni komparirati sa sportistima jer je pet mjeseci predug period za ozbiljan trenažni proces.
Sa druge strane, dok traje nastava, učenici pokažu određeni „zamor materijala“. Polugodišta traju četiri mjeseca (drugo je nekoliko dana duže) sa veoma malo nenastavnih dana. Izuzev neradnog vikenda i nekih blagdana, učenici su permanentno u školi. Zamislite učenika, naprimjer, srednje škole koji ima šest nastavnih sati dnevno te provede kući cca dva sata učeći i radeći zadaću. On dvokratno radi puno radno vrijeme te se sigurno zasiti takve aktivnosti.
Više kraćih raspusta kao idealno rješenje
Idealno stanje bi bilo da raspusti traju kraće, ali da ih ima više u toku jedne školske godine. Na ovaj način bi se smanjio dugi prekid nastavnog djelovanja, ali bi se omogućio češći odmor učenicima. Najbolji primjer su raspusti u Njemačkoj. Datumi se razlikuju u saveznim državama zbog velikog broja stranih radnika koji bi napuštali državu u isto vrijeme. Postoji nekoliko „raspusta“ koji se razlikuju po dužini. Ljetni raspust traje šest sedmica, a postoje i raspusti u periodu proljeća, Uskrsa, Božića, jeseni, a neke savezne države imaju i klasični zimski raspust. Njihova dužina se razlikuje od nekoliko dana do dvije sedmice. Ukupna dužina raspusta je 13 sedmica što je veoma blizu zbiru dana ljetnog i zimskog raspusta u Bosni i Hercegovini.
U Hrvatskoj postoji drugačiji sustav. Zimski raspust je podijeljen na dva dijela od kojih je drugi u posljednjoj sedmici februara. Postoji i proljetni odmor, a ljetni je ostao veoma dug. Jedina promjena u Srbiji u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je što postoji proljetni raspust, čiji period svake godine zavisi od Uskrsa po julijanskom kalendaru. Ukupan broj dana odmora (raspusta) je svugdje u regiji veći od stotinu. Nije problem njihova ukupna dužina nego raspored i pojedinačna dužina trajanja.
Fokusirati se i na drugačije načine učenja
Cilj obrazovanja je, osim osnovne spoznaje, razvijanje kognicije, vještina i radnih aktivnosti. Učenicima je odlazak u školu primarni aspekt sticanja potrebnih radnih navika koje su potrebne u budućnosti. Zbog ovoga, kao i zbog kontinuiteta rada, veoma je bitno da se razmisli o potencijalnom redefiniranju raspusta i njihovog perioda. Školski raspusti su bili i dio sveobuhvatne priče sezonskog turizma, koji se u svom osnovnom aspektu dijelio na zimsku i ljetnu sezonu. Danas se može konstatirati kako se turistička privreda, kao i godišnji odmori, značajno promijenili u posljednjih četvrt stoljeća.
Zbog navedenog onih „stotinjak“ dana, koliko ukupno traju raspusti, treba na drugačiji način rasporediti. Sigurno je da pola od tih dana treba u sebi nositi ljetni raspust jer predstavlja pauzu između dvije školske godine. Ostali odmori bi trebali biti na drugačiji način podijeljeni. Ako bi se išlo na klasična tromjesječja onda bi se moglo raspustom podijeliti polugodište, a idealna je stvar podijeliti na dva segmenta zimski raspust. On bi mogao biti modificiran i usmjeren sukladno vremenskim prilikama.
Sami raspusti bi se mogli usmjeriti i na drugačije oblike učenja. Neki kratkotrajni bi mogli omogućiti terensku nastavu ili izradu nekih samostalnih radova učenika. Bit priče je da se ne gubi kontinuitet jer i mozak je mišić koji treba konstantan trening – baš kao što sportisti na treningu vježbaju svoje mišiće. Ne zna se šta je gore za razvoj mišića – pretjerani treninzi ili njihov nedostatak. Kako bi izbjegli da se to desi u školskom sustavu treba promijeniti raspored i trajanje pauza raspusta kao svojevrsnih „školskih treninga“, piše Vedran Zubić za Aljazeeru.