– Danas sam na jednom od svojih časova đacima predstavila dvije jabuke. Prije časa sam jednu jabuku nekoliko puta bacila na pod. Nije se moglo vidjeti, obje jabuke izgledale su jednako savršene. Izabrala sam onu jabuku koju sam bacila na pod i rekla sam djeci koliko ne volim tu jabuku, i kako mislim da je odvratna, kako ima groznu boju, i kako je peteljkica suviše kratka. Rekla sam im da zbog toga što mi se ne sviđa, ne treba ni njima da se sviđa, i da treba da je nazivaju svakakvim imenima.

Neki su me pogledali kao da sam luda, ali jabuka je prošla nekoliko krugova kroz ruke djece i dobijala je razna imena „Ti si smrdljiva jabuka,“ „Ne znam ni zašto postojiš,“ „Vjerovatno imaš crve unutra,“ itd.

Zaista smo rastrgli tu jabuku (ne fizički), i čak mi je u nekom trenutku bilo žao. Onda je druga, „nepovrijeđena“ jabuka počela da cirkuliše i dobijala je lijepe reči, „Ti si tako ljupka jabuka“, „Imaš lijepu koru“, „Kakva prelijepa boja,“ itd.

Onda sam držala obje jabuke, i opet, pričali smo o sličnostima i razlikama, nije bilo razlike, obje jabuke izgledale su potpuno isto. Onda sam ih rasjekla. Jabuka prema kojoj smo bili ljubazni, iznutra je bila svježa i sočna. Ona prema kojoj smo bili grubi bila je puna „modrica“, počela je nekako da truli iznutra.

Mislim da su djeca odmah shvatila. Modrice, bol, „raspadanje“ dešavaju se u svakom od nas kada nas neko maltretira svojim djelima ili riječima. Kada su ljudi zlostavljani, posebno djeca, osećaju se strašno i ponekad ne pokazuju niti kažu kako se osjećaju. Da nismo presjekli jabuke, nikada ne bismo znali koliko smo bola nanijeli.

Za razliku od jabuke, imamo moć da zaustavimo da se ovo dešava. Možemo da naučimo djecu da nije u redu da govorimo ružno jedni (o) drugima. Možemo da naučimo našu djecu da se zauzmu jedni za druge, da se brane, i zaustave bilo kakvu vrstu maltretiranja.

Jezik nema kosti, ali je dovoljno jak da slomi srce. Zato uvijek budite pažljivi šta govorite!

(Detinjarije.com/Prilagodio: Školski.ba)