Kao i svaka stvar i svako biće, tako i olovka ima svoje ime. Njeno ime je – olovka. To, zapravo, i nije pravo ime. To joj nekako dođe više kao zajedničko, porodično ime. Jer, ima raznih olovaka: obična (grafitna) olovka, mastiljava olovka, hemijska olovka, patent-olovka itd.
Porodično ime potiče obično od nekog porodičnog pretka koji je bio poznat ili čak slavan. Porodični predak svih današnjih olovaka bila je olovna pisaljka, pisaljka od pravog olova – olovna olovka. Još u staroj Grčkoj, a kasnije i u Italiji – sve do 16. stoljeća, pisari su upotrebljavali štapiće od izlivenog olova. Da ne bi uprljali prste i da bi ih lakše držali, navlačili su im fine kožne navlake.
Tako je, eto, izgledao predak današnje naše olovke. Ali po čemu je on bio toliko slavan da mu se ime do danas zadržalo?
E, to je duga priča. Ipak, reći ćemo ono što je najvažnije. U vrijeme kad su se upotrebljavali olovni štapići nije bilo današnjeg papira. Pisalo se po pergamentu –posebno obrađenoj životinjskoj koži, nazvanoj tako po imenu starog azijskog grada Pergama. Da bi redovi bili ravni i paralelni, prvo su se izvlačile vodoravne linije, po kojima se onda pisalo. Taj posao nije se mogao obavljati bilo čime, već upravo olovnim štapićem. Zato je on bio na velikoj cijeni. Njegovo olovno srce, kome nije mogla odoljeti ni najgrublja pergamena, učinilo ga je slavnim, najslavnijim među svim pisaljkama onoga vremena. I zato su ostale pisaljke poslušno ispisivale slova po linijama koje je on izvukao.
Potomci olovne pisaljke, današnje naše grafitne olovke, imaju nježna srca, srca koja se lako mogu slomiti. Osim toga, one nemaju skupocjene kožne odjeće, već su obložene običnim mekim drvetom. One ne služe samo za izvlačenje linija – njima se ispisuju i slova, pomoću njih se crta. Zbog svega toga današnje olovke nisu na velikoj cijeni kao njihov predak – prava olovna olovka. Važnije je i vrijednije od njih svako i najobičnije nalivpero. Ali one su ipak ponosne, one imaju slavno ime, ime svoga pretka, veliko porodično ime, olovno ime – olovka.
To dično ime nadživjelo je u našem jeziku sve druge nazive za slične pisaljke. Ranije se govorilo još i plajvaz, od nemačkog bleiweiss – olovno bjelilo, pa i lapis, što doslovno znači – kamen, jer su se nekad pisaljke pravile i od kamena. Olovka je ostala olovka, iako se odavno već ne pravi od olova nego od grafita.
Od 1812. godine u Americi se proizvode pisaljke od tankih grafitnih štapića s drvenom oblogom. Tako su nastale obične olovke kakvim i danas pišemo. U međuvremenu ta čuvena pisaljka stekla je različite namjene, pa se u naše vrijeme proizvodi više od petsto različitih vrsta olovaka – od onih običnih, đačkih, do onih kojima se služe konstruktori svemirskih letjelica, ili onih kojima hirurzi obilježavaju mjesta za operaciju.
Najduža olovka na svijetu napravljena je u Engleskoj. Dužine preko dva metra, teška gotovo sedam kilograma i sa srcem promjera dva i po centimetra, ona ne služi za pisanje. Ta golema grafitna pisaljka stoji kao spomenik običnoj našoj olovci, koja je, eto, svojim imenom i djelima premostila čitave vijekove.
Milan Šipka, Priče o riječima