Piše: Stefan Blagić
Nevladine organizacije koje se bave pitanjima korupcije u našoj zemlji procjenjuju da korupcija godišnje proguta preko milijardu i 400 miliona konvertibilnih maraka, odnosno gotovo 50 maraka svake sekunde! To je više nego zabrinjavajući podatak, ali postoji još jedan koji nas može zabrinuti čak i više, a to je da se ovaj trend ne smanjuje, niti se ljudi koji učestvuju u koruptivnim radnjama sankcionišu.
Korupcija konstantno raste, a dobro je poznato da BiH ionako prednjači po korupciji, ne samo u Evropi, nego i u čitavom svijetu. Što je više korupcije u jednom društvu – to je društvo siromašnije, a dalji razvoj situacije i epilog se može naslutiti.
Veoma je interesantan podatak da je zaključno sa 2017. godinom prosječna zatvorska kazna za koruptivne radnje pred Sudom Bosne i Hercegovine iznosila manje od 10 mjeseci, dok su se političari, koji prema percepciji naroda predstavljaju glavni uzrok ovog problema, mahom oslobađali krivice.
Ne treba da budemo previše pametni kako bismo shvatili da su nam potrebna isključivo sistemska rješenja, jer, da vjerujemo kako će samo smjenom vlasti, odnosno prostom zamjenom političara na vlasti, problem korupcije iščeznuti, trebalo bi da budemo potpune neznalice. Naravno da neće!
Samo sistemska rješenja eliminišu sistemsku korupciju. Naravno, korupcija koja se ne nalazi u institucijama sistema nije obuhvaćena ovim tekstom i njom se treba pozabaviti na drugi način, dok je za sistemske probleme potrebno stvari sagledati iz sljedećeg ugla.
Šta je potrebno uraditi?
Potrebno je da za sve direktne i indirektne korisnike budžetskog novca, za sva javna preduzeća koja su u vlasništvu države, postoji obaveza da svakog mjeseca za prethodni mjesec na svojim zvaničnim veb stranicama objave koliko su novca potrošili, budžetsku stavku po stavku. Zatim, da se objavi spisak pravnih i fizičkih lica koja su dobila novac od države odnosno građana ove zemlje i za koju uslugu/nabavku, a onda da se objave i ugovori po kojima su usluge/nabavke realizovane, odnosno plaćene.
To se zove sistem potpune transparentnosti i već postoji u mnogim razvijenim zemljama. Kako bi se nivo unosa podataka smanjio, potpuna transparentnost bi isključivala stalno zaposlene radnike sa fiksnim platama (da ne bude zabune, i ove plate bi bile javne), kao i one troškove koji sežu do 500 konvertibilnih maraka.
Sistem potpune transparentnosti bi obuhvatio sve: od jedinica lokalne samouprave, kantona, entiteta, nivoa zajedničkih institucija, preko javnih fondova, javnih preduzeća, državnih/etitetskih/kantonalnih /lokalnih agencija i uprava.
Izuzeće od ovoga bi predstavljala jedino područja koja su ustavom i zakonom predviđena kao tajna, odnosno gdje bi transparentnost podataka ugrožavala bezbjednost države i njenih građana.
Šta se ovim obezbjeđuje?
Da se odmah razumijemo: rješenje koje je navedeno ne podrazumijeva stopostotno iskorjenjivanje korupcije u institucijama sistema, niti predstavlja garanciju samo za sebe. Međutim, građanima i posebno važnom karikom u društvu – novinarima, bi se obezbijedilo da vrlo lako, sa dva klika mišem, mogu da provjere sve što ih zanima u vezi bilo koje javne nabavke, bilo kog ugovora, bilo koje usluge, pa ako uoče i najmanju nepravilnost, o tome bi odmah mogli obavijestiti javnost i tako, ako ništa drugo, nanijeti političku štetu vlastima koje žele da naprave malverzacije.
U najboljem slučaju, malverzacijama bi se odmah mogli pozabaviti i javni tužioci, ukoliko u državnim poslovima postoje osnove krivičnog ili prekršajnog progona. I treće, u nekim situacijama bi, sasvim sigurno, reagovali i građani, u pojedinim situacijama vjerovatno i na ulici, čime bi se vlasti dovodile u komplikovane situacije.
Zbog svega navedenog, jasno je da bi sistem potpune transparentnosti u praksi zaista pokazao rezultate, jer bi se vlasti, najčešće iz straha od javnosti ili pravosudnih institucija, poprilično ograničile u malverzacijama.
Kao potvrdu ovoga, navešćemo jedan primjer koji se tiče javno-privatnog partnerstva, koji je neodoljivo podsjećao na koruptivni dil, do kojeg, na sreću, nije došlo. Radi se o nabavci radara u MUP-u Srpske.
Portal Capital.ba objavio je 9.2.2018. godine sljedeću vijest: “Republiku Srpsku kamerama i radarima pokriće firme „Inovatraffic holding“ iz Njemačke „Ekin Teknoloji San. Ve Tic. A.S.“ iz Turske i „WKB Consulting“ iz Banjaluke odlučio je ministar Dragan Lukač prilikom izbora privatnog partnera u poslu teškom 12,5 miliona KM. Oko 100 stacioniranih i 15 mobilnih radara biće postavljeno širom Republike, ove firme ugovor s MUP-om potpisaće na period od deset godina, a prihod od naplaćenih kazni dijeliće se pola–pola”.
Ideja ovog „poslovnog odnosa“ bila je ta, da privatne firme finansiraju nabavku opreme, a da se novac dobijen od kazni, za koji se pretpostavljalo da će iznositi preko 200 miliona konvertibilnih maraka, dijeli po pola. Dakle, privatnik bi kroz investiciju od 12 miliona na ovom poslu kroz 10 godina zaradio više od 100 miliona maraka.
Ili, da kažemo još prostije, investicija bi se povratila kroz samo 15 mjeseci, a sve nakon toga bi privatniku donosilo čist profit. Pri tome, studija izvodljivosti koju je radio ekonomista Zoran Pavlović je na posljednjem mjestu finansiranja ovog projekta stavila javno-privatno partnerstvo, a na prvom mjestu finansiranje projekta iz budžeta, što znači da bi prihod od kazni išao isključivo budžetu Srpske.
Jasno je da je postojao osnov sumnje da su se u ovom poslu umiješale i koruptivne aktivnosti, te se zbog toga i javnost u RS digla na noge, a posao je na kraju obustavljen. Razlog za to je bila transparentnost ovog procesa, jer nakon što je portal Capital objavio ovu priču, javnost se zainteresovala i omogućen je uvid u kompletan proces. Sa druge strane, može se pretpostaviti da bi, bez uvida i interesa javnosti, sve prošlo „kao podmazano“, a od građana RS bi se kroz 10 godina otuđilo 100 miliona maraka.
Transparentnost presuda kao dopuna procesu
Kako bi se ovaj proces zaokružio, bilo bi poželjno i javno objavljivanje na internet servisu presuda svih sudova u zemlji. Dakle, osnovni i okružni sudovi, kantonalni sudovi, Vrhovni sudovi, Sud BiH, okružni privredni sudovi i Viši privredni sud bi sve svoje presude trebalo da objave na posebnom internet servisu za čitanje sudskih odluka. Dobra praksa u ovom smislu već postoji u Republici Srpskoj.
To su portali na kojima se mogu naći određene presude npr. Višeg privrednog suda (https://goo.gl/7wejeG ) ili presude Vrhovnog suda (https://goo.gl/YRkXQe ). Takođe, kada je u pitanju BiH, tu je portal na kome se mogu naći odluke Ustavnog suda (https://goo.gl/Qf3yYv ).
Podrazumijeva se da bi pri objavljivanju presuda na internetu posebna pažnja bila posvećena na poštovanje zakona i zaštitu privatnosti fizičkih lica. Prije svega na posebnu zaštitu maloljetnika, posebnu zaštitu žrtava u slučajevima silovanja i sl.
Najbolji primjer kako organizovati potpuno funkcionalan sistem pretrage predmeta po mnogim karakteristikama (vrsti slučaja, datumu, ključnim riječima, povredama određenih odredbi…) je internet portal HUDOC. Na njemu se mogu naći presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (https://goo.gl/3UNe3E ).
Kada bi se, samo ove dvije stvari sistemski riješile, nivo korupcije u Bosni i Hercegovini bi sasvim sigurno značajno opao. Zašto to nije do sada urađeno predstavlja drugo pitanje, zbog kojeg bi građani naše zemlje trebalo da stave prst na čelo i razmisle o posljedicama štetnog vođenja ove zemlje, kao i o načinu na koje takvo neodgovorno upravljanje utiče na živote svih nas.
(STUDOMAT.ba)