Foto: Ilustracija

Nisam čak ni bio svjestan da me pokušava navesti na čitanje. Shvatio sam to tek nakon mnogo godina, tada sam imao samo osam.

Jednom sedmično knjiga iz knjižnice se pojavila na mom stolu. Sedmicu za sedmicom. Govorio je samo: „Samo baci pogled“.

Sve dok napokon nije pogodio – Lav, vještica i ormar C. S. Lewisa. Sletio sam niza stube uzbuđeno brbljajući o ormaru koji vodi u snježno kraljevstvo. Tata me nije hvalio. Primio je vijest s hinjenom smetenošću. Ustao je i odlazeći rekao: „Kad dođeš do Aslana, imaj na umu da je C. S. Lewis pobožan kršćanin.”

Pročitao sam knjigu. Tada je knjiga nestala i nije se pojavila nova. Upitao sam tatu: „Nema knjiga ove sedmice?“

„Provjeri u ormaru. On je ulaz u čarobno kraljevstvo.“

Sve Kronike Narnije bile su tamo, cijeli set. Bez pečata iz knjižnice, kupio ih je.

Sve sam ih pročitao u samo nekoliko sedmica

Nakon toga se pojavila knjiga Nabor u vremenu. Tata je shvatio da volim klasičnu fantaziju.

Dok je tako isprobavao, nabasao je na znanstvenu fantastiku (Ray Bradbury, Arthur C. Clarke). Primijetio je da preferiram britanske autore.

Nije se brinuo za moju osmogodišnju osjetljivost; čitao sam knjige o kraju svijeta poput Luciferov čekić i distopičnu znanstvenu fantastiku kao što je Hrabri Novi svijet.

Čitao sam neprestano do devete, desete godine, a i sada me je dovoljno pustiti u knjižnicu i izići ću ruku punih knjiga.

(Školskiportal.hr)