Moj stav: Korupcija kao normalitet u društvu

Tekst je nastao u okviru projekta Jačanje omladinskog aktivizma u borbi protiv korupcije: Znanje In, korupcija Out koji zajednički provode Medijske inicijative i Centar za razvoj omladinskog aktivizma uz podršku Fonda za demokratiju Ujedinjenih nacija (UNDEF).


Piše: Vladimir Pejičić

Gotovo svakog dana u Bosni i Hercegovini čine se stotine (možda i hiljade) nedozvoljenih radnji koje se tumače kao korupcija. Uzimanje mita, davanje dara, materijalna i nematerijalna korupcija, nepotizam, trgovina uticajem, zloupotreba službenog položaja – sve su to termini koje susrećemo svakodnevno u medijima. Svi kažu da je to veliki problem, niko ne nudi konkretna rješenja. Zašto!?

Odgovor je jednostavan – država već dugi niz godina funkcioniše na principu „evo ti,ali ti meni procenat“. Da li su ljudi u ovoj državi postali toliko podmitljivi kao što etimološki znači riječ korupcija (pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost, kvarnost, izopačenost). Sva ova borba protiv korupcije se prožima kroz neke strategije i nema konkretnih akcija.

To pokazuje i činjenica da je strategija za borbu protiv korupcije kreirana za period od 2009. do 2014. propala, jer se čak nisu ni uspjela detektovati potencijalno koruptivna mjesta u vladinom sektoru. Nova strategija za period 2015 – 2019. je takođe stupila na snagu, ali kao prethodna ne daje konkretna rješenja.Gledajući ove strategije ne vidim svrhu postojanja agencija koje se bave borbom protiv korupcije.

Na svako ozbiljno pitanje o korupciji u našoj državi ne dobija se kvalitetan odgovor ili se korupcija skriva pod izgovorima o početku pregovora sa Evropskom unijom. Borba protiv korupcije onakva kakvu je trenutno imamo jeste jedan vid prazne medijske priče.

Običajno pravo jače od legislativnog

U prethodnih 15 godina napisano je mnogo zakona koji kroz svoje mehanizme hipotetički legalizuju korupciju. Najveća glupost u beskrajnom nizu je zakon o prijemu u radni odnos u srednjim i visokoškolskim ustanovama. Student završi fakultet sa prosjekom 9,5 i konkuriše za posao u školi. Na drugoj strani je student koji ima prosjek 6.0. Na intervjuu koji nosi maksimalno 5 bodova prvi dobije 1 bod a drugi 5. Matematika je jasna. Dođe prosvjetna inspekcija i dobijemo odgovor u vidu višedecenijske floskule „sve je bilo po zakonu“.

Do kad će raditi podobni, a ne sposobni? Ko nam piše ovakve zakone, a ko ih usvaja i do kad da to trpimo? Još gora stvar koja se dešava sve više i više jeste prijem u radni odnos bez konkursa i ako dodje inspekcija izvodi zaključak da nema nijedan pravni akt koji reguliše prijem u radni odnos. Ne možemo ovdje nikog prijaviti za krivično djelo, ali se mora uputiti neki apel da bi se napravio pravilnik za prijem u radni odnos. Nije postojala nikakva pravna regulativa koja je rekla tom fakultetu da mora javno oglasiti konkurs i zbog zakona ovo možemo smatrati samo kao izraz nemorala.

Na kraju krajeva većina tih zakona bude donesena po hitnoj proceduri i postavljamo pitanje kome i zašto treba hitna procedura osim ako to nije rezultat uskih partikularnih interesa ljudi iz vrha političkih partija.

Ako se ne daj Bože odlučimo da pravdu potražimo sudskim putem, tu tek počinju ozbiljni problemi. Svako može da napiše običnu krivičnu prijavu i da od nje na kraju ne bude ništa. To potvrđuje i činjenica da od postanka nezavisne države Bosne i Hercegovine postoje samo 4 procesuirana krivičnih djela za korupciju, međutim za većinu njih je kazna bila uslovnog karaktera. Imamo u državi vjerovatno najviše nezaposlenih pravnika i imamo najkorumpiranije sudstvo i tužilaštvo. Da se zapitamo da li je ova država pravna!?

Previše politike u policiji, zdravstvu, sudovima, tužilaštvima i raznoraznim institucijama za posljedicu dobija visok stepen korupcije. Da bi ovaj brod konačno krenuo naprijed, moramo da izađemo iz političkih okova i lanaca i suprotstavimo se problemu prije nego što on nastane. Preventivna reakcija je jedino valjano rješenje u svemu. Toliko smo korumpirani da je uvedeno plaćanje 50 % saobraćajne kazne i niko se nije zapitao zašto je to tako. Bolje uplatiti u državni budžet 20-30 KM nego „pripaziti policajca“.

Odgovor je jasan – država ne može sama da se izbori sa ovim jer svi mi pomalo učestvujemo u korupciji priznali to ili ne. Odemo kod doktora na pregled i nosimo kese kao vid zahvalnosti jer ustvari većinu nas postaje sramota otići na pregled „praznih ruku“. Kako smo naučeni to da radimo? Pa sistem nas tjera na takve stvari. Svjesni smo da je zdravstveni sistem u najvećoj postratnoj krizi. Bolnice nemaju novac za osnovne medicinske potrebe, o obrazovnim medicinskim kadrovima neću ni da pričam. Dok je neko spremao ispit iz anatomije godinu dana, neko položi za 5 dana jer ima političko poznantsvo i novac. Takvi ljudi nas liječe svakodnevno. Šta se desi na kraju, ne smijem ni da pomislim.

Vjerovali ili ne, uzrok svemu je korupcija. Sve su to možda neki sitni vidovi koruptivnog djelovanja. Najveća korupcija vjerovatno leži u javnim nabavkama jedne države. Ako država raspiše tender za nabavku neke opreme i cijena te opreme bude 100 miliona, a država je kupi za 150 onda je jasno da su tu u pitanju finansijski interesi dobavljača koji dobija ostatak novca ili ga dijeli sa ponuđačem.

Država ima mnogo institucija, ali ne i autoriteta

Imao sam priliku da pričam i sa ljudima van Bosne i Hercegovine o ovoj pojavi. Na Balkanu je manje-više slična situacija, ali ipak smo i tu u najgoroj poziciji a kao razlog navodim veliki broj institucija. Ako krenemo ka Evropskoj uniji vidjećemo da je i tamo korupcija vrlo dominantna. U anketama rađenim u Njemačkoj 40 % ispitanika misli da je Njemačka korumpirana država,ali je ona i dalje u 5 država Evrope sa najnižom stopom korupcije.

Međutim, ako bi nas u Njemačkoj zaustavio saobraćajni policajac ne bi nam ni na pamet palo da mu ponudimo mito jer tamo građani ipak poštuju državu ali i njene institucije.

– Pokušavamo da upozorimo i pošaljemo poruku koja bi alarmirala vlasti u Bosni i Hercegovini, civilno društvo i sve one koji mogu doprinijeti borbi protiv korupcije da je, ukoliko se ovakav trend nastavi, nemoguće u zemlji očekivati provođenje bilo kakvih reformi. Mislim da ne treba posebno naglašavati da ne možete provesti bilo koju reformu ukoliko ne napravite snažan iskorak na polju suzbijanja korupcije, a to, nažalost, nije slučaj, poručuje Srđan Blagovčanin, direktor Transparency International BiH.

Da li je moguće poslati konačno tu snažnu poruku našim političkim liderima koji učestvuju u kreiranju vlasti? Nisam sasvim siguran. Ali dok svi kao jedinke ne postanemo svjesni ove činjenice, ovaj „kriminalni san“ će trajati godinama. Transparentnost u radu svih funkcionera ove države je najbitnija stvar da bi se spriječila korupcija.

Ako nema transparentnosti,većina ljudi će smatrati da ima korupcije i na onim mjestima gdje ona ne može biti. Ako ne znamo dijagnozu, ne možemo ni propisati terapiju. Ako mi ne shvaćamo šta je uzrok korupcije, mi to ne možemo da liječimo. Međutim, po indeksu prepoznavanje korupcije mi smo na dnu – iza Albanije, Srbije, Crne Gore, Hrvatske.

Konačno, šta da uradimo a da to bude konkretno? Prva i osnovna stvar jeste promjena naše svijesti o korupciji kroz obrazovanje. Jer ako ne znamo šta je korupcija, ne možemo ni da je prepoznamo. Ako pravimo neke greške koje se mogu ispraviti korupcijom, moramo da shvatimo da smo mi odmah saučesnici u tome svemu. Da bi neko primio mito neko mora i da mu ga ponudi. U sudu se vodi mnogo više procesa u vezi sa uzimanjem mita nego u vezi sa davanjem jer ljude koji nude mito zakon fakultativno oslobađa od kazne. Ako napravimo saobraćajni prekršaj moramo da budemo spremni na kaznu.

Drugi korak je izrada kvalitetne strategije za borbu protiv korupcije koja će se primjenjivati u praksi, a neće biti kao do sada –mrtvo slovo na papiru.

I treća stvar koja je po meni možda najbitnija – usvajanje kvalitetnih zakonskih regulativa koje omogućavaju normalan i funkcionalan rad institucija, jer bez kvalitetnih zakona ni institucije ne funkcionišu na pravi način, a bez kvalitetnih institucija nemamo ni pravnu državu.

Kao pojedinci ne smijemo da ćutimo o ovoj kriminalnoj pojavi koja svake godine odnese jednu četvrtinu novca iz budžeta Bosne i Hercegovine. Šta više, u prvih nekoliko godina poslije rata mnogo manje je ovo društvo bilo korumpirano nego danas.

Šta ljudi kažu na kraju? „Samo nek se ne puca…“. Puca se i to mnogo jače nego u prošlom ratu, samo je sada po vašim i našim džepovima.

(Školski.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Školski.ba
Školski.ba je informativno-edukativni portal namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini, učiteljima, nastavnicima i roditeljima.