– Rješenja koja su trenutno na snazi u Kantonu Sarajevo nisu adekvatna i ne nude potpuno funkcioniranje inkluzije u obrazovanju“, tvrdi Ines Kavalec, direktorica Udruženja „Dajte nam šansu“, koje okuplja porodice djece i osoba s poteškoćama u razvoju.
Stoga nerijetko imamo ‘situacije’ gdje različiti akteri inkluzije u obrazovanju nailaze na probleme u svakodnevnoj praksi i u konačnici mogu dovesti i do onoga što se to i desilo u OŠ ‘Kovačići’.
Nastava se nije mogla održavati
Na pitanje ima li dovoljno asistenata u školi na Kovačićima, roditelji koji su svoju djecu ispisali odgovaraju:
– Ako znamo činjenicu da u školi na 25 djece s poteškoćama ima 10 asistenata i da je to maksimum koji odobri Ministarstvo, onda imate i odgovor na ovo pitanje.
Iako se dosad nisu oglašavali u medijima, a u komentarima medijskih objava našli su se na priličnom udaru, roditelji su ipak odlučili govoriti za Al Jazeeru – i u svojim izjavama nastupiti zajedno. Nikad nisu bili protiv inkluzije, tvrde, ali se „u razredu njihove djece nastava, nažalost, nije mogla nesmetano održavati“.
– U našem odjeljenju je bilo dvoje djece s poteškoćama i jedan asistent koji nije bio prisutan na svim časovima, već na onim koji su zahtjevniji po kurikulumu (BHS jezik i matematika). Nezvanično smo na sjednici Vijeća roditelja 13. februara saznali da je sada jednom djetetu dodijeljen asistent za sve časove. To se desilo u sedmici kada su iz škole pustili priču u medije, podsjećaju.
OŠ „Kovačići“ do zaključenja ovog teksta nije odgovorila na naš upit da li je osoblje škole uradilo sve što je u njihovoj mogućnosti kako bi svi učenici imali nesmetanu nastavu.
Pri upisu djece u OŠ „Kovačići“ roditelji su znali da je to škola s najboljim rezultatima u provođenju inkluzije.
– Dosta nas je već imalo i stariju djecu u školi, tako da nama obrazovanje djece u inkluziji nije strano ni neprihvatljivo, štaviše – smatramo ga poželjnim i korisnim za svu djecu. Institucije, prvenstveno Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo, se moraju potruditi da se uvjeti za implementaciju inkluzije ostvare, pa makar to značilo mijenjanje propisa i povećanje finansijskih izdvajanja, stoji između ostalog u odgovoru roditelja koji su svoju djecu prepisali u drugu školu.
Individualni plan brige i Individualno-prilagođeni program nisu ista stvar
Pitali smo i kantonalnu ministricu odgoja i obrazovanja Naidu Hotu Muminović da pojasni cijelu situaciju, a ona nas je uputila na Melisu Mizdrak, šeficu Odjela za dobrobit pri Ministarstvu. Mizdrak je rekla da je u skladu s Pravilnikom o inkluzivnom obrazovanju, uslov da određeni učenik ima osiguranu podršku asistenta je da učenik nastavu pohađa prema Individualno-prilagođenom programu.
– Individualno-prilagođeni program definira vrstu i nivo podrške ili asistencije za svako dijete, odnosno učenika s poteškoćama. Važno je istaći da ne postoji pravni osnov da se osigura podrška asistenta u odjeljenju za učenika sa neprihvatljivim oblicima ponašanja, jer se u radu sa učenicima sa neprihvatljivim oblicima ponašanja podrška osigurava u skladu sa Pravilnikom o provođenju mjera odgojno-obrazovne podrške i stručnog tretmana učenika, te se za učenike sa neprihvatljivim oblicima ponašanja kreira Individualni plan podrške ili Individualni plan brige, što nije isto kao i Individualno-prilagođeni program, objasnila je Mizdrak.
Za konkretan slučaj, iz Ministarstva su rekli kako je dijete dobilo asistenta još na početku školske godine. Budući da su roditelji djece koja će se kasnije ispisati, zajedno sa majkom tog djeteta, upućivali molbe, te sa roditeljima cijelog odjeljenja zaključili da bi dobro bilo da cijelo odjeljenje uvijek bude prva smjena, saznali smo i da asistenti nisu uvijek bili dostupni u drugoj smjeni, te da je u popodnevnim satima bilo gotovo nemoguće održavati nastavu. Roditelji 12-ero djece takođe insistiraju na tome da se nikad nije radilo o zahtjevima, nego isključivo o molbama i prijedlozima.
Kad je priča dospjela u medije, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje je portalu Klix odgovorilo kako je „roditeljima i školi u više navrata dostavilo odgovor da sva djeca imaju jednaka prava i pristup obrazovanju, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“. Prenijeli su i molbe roditelja koji su „uključivali organizaciju nastave u jednoj smjeni za cijelo odjeljenje, prisustvo majke učenika s autizmom na časovima, kao i mogućnost da majka napušta radno mjesto i dolazi po dijete s teškoćama kad god neko procijeni da dijete ne može ostati na nastavi“.
– Posebno nas ohrabruje činjenica da ministarstvo i škola nisu donosili odluke pod utjecajem pritiska jednog dijela roditelja, a na štetu djeteta s autizmom čiji glas i potrebe nije niko mogao čuti. Inkluzija je naša konvencijska obaveza i strateško opredjeljenje ovog ministarstva, naveli su.
U odgovoru Al Jazeeri, Ministarstvo tvrdi da je učenik, „uz podršku učiteljice, asistenta i cijele odjeljenske i školske zajednice, ostvario napredak u savladavanju nastavnih sadržaja i u oblasti društvenih očekivanja, uvažavajući dob i teškoće“.
– Taj napredak potvrdila je i učiteljica učenika, navedeno je iz Ministarstva.
Sistem u startu neinkluzivan
Razgovarali smo i sa Namirom Ibrahimovićem, predstavnikom Centra za obrazovne inicijative „Step by Step“. Ibrahimović kaže kako sistem apsolutno nije uradio sve kako bi sva djeca mogla nesmetano pratiti nastavu.
– Ovako postavljen obrazovni sistem nije pogodan za inkluzivnu nastavu. On je u startu neinkluzivan, tako da teško neke intervencije to mogu promijeniti. Vjerovatno je Kanton Sarajevo najdalje otišao u brizi za djecu s poteškoćama, ali mislim da je ovo maksimum koji se može dosegnuti, sve dok se ne promijeni generalna slika škole.
Kurikularna reforma se navodno provodi već tri godine, ali ja znam s terena da suštinski sve ostaje isto. Inkluzivnost se ne može desiti ako nastavnici ne potiču učenike da zajedno uče i sarađuju, i da se svakom učeniku ne pristupa diferencirano. Takva nastava se ne može odvijati u sedmičnom rasporedu s preciznim strukturama časova.
Kaže da ne zna konkretno šta se desilo u OŠ „Kovačići“, osim onoga iz medija, ali ne vjeruje da je sve eskaliralo samo zbog tri dana drugog polugodišta.
– Koliko god bilo grozno za roditelje, u jednom trenutku su možda donijeli odluku koja je pogrešna, ali ako nisu imali druge podrške od škole i ministarstva, ne možemo ih kriviti.
Jedna od najtežih odluka
Roditelji su, na kraju, odlučili ispisati svoju djecu iz OŠ „Kovačići“ i upisati ih u obližnju OŠ „Grbavica I“. Iako zbog blizine logistički vjerovatno neće predstavljati veliki problem, kažu kako im je, zbog svega ostalog, ovo bila jedna od najtežih odluka.
– Da možemo vratiti vrijeme, opet bismo upisali djecu u prvi razred u OŠ ‘Kovačići’, potpuno svjesni statusa ove ustanove. Ovo odjeljenje, djeca i roditelji su ogromno bogatstvo koje svojoj djeci ne bismo uskratili. Bez obzira na kratko provedeno vrijeme skupa, vjerujemo da su djeca počela graditi prijateljstva koja će trajati cijeli život. S obzirom da nadležni nisu učinili sve što su mogli, ponovno bismo donijeli odluku da naša djeca svoje školovanje nastave negdje drugdje, naveli su roditelji.
Ima i pozitivnih primjera
Dok, s jedne strane, mnogi ne misle da Ministarstvo u provođenju inkluzije radi dobar posao, postoje i pozitivni primjeri. O prvom, onom lošem, svjedoče izvori bliski Ministarstvu koji su u razgovoru s Al Jazeerom zahtijevali ostati anonimni. Smatraju da se inkluzija „sprovodi vrlo loše“ jer nadležni ne rade sve što je u njihovoj moći. O drugom, onom dobrom, govori majka iz naselja Dobrinja.
– Inkluzija u našoj školi se provodi vrlo dobro i ja sam prezadovoljna, govori Belma Mašala, majka djevojčice s poteškoćama koja pohađa nastavu s ostalom djecom u Osnovnoj školi „Skender Kulenović“.
– Ranije smo imali loše iskustvo, u ranoj intervenciji, a maksimalno smo dijete pokušavali uključiti u sistem. Godinu dana smo tragali za školom kojoj inkluzija nije nepoznanica, i onda saznali za učiteljicu Arnelu Borovac Bekaj, iza koje stoje izuzetni rezultati u integraciji djece, i koja je doktorirala u oblasti intelektualnih teškoća, s iskustvom i edukacijama u zemlji i inostranstvu.
Objašnjava, iz vlastitog i iskustva svog djeteta, kako je „kod uključivanja djece s poteškoćama u razred s drugom djecom, najbitnije ispravno provođenje inkluzije“.
– Srećom, naša škola ima dovoljno asistenata i svako dijete kom je asistent potreban, ono ga i dobije – i to tokom cijelog trajanja nastave.
Prema njenim riječima, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo je najzaslužnije što se inkluzija provodi dobro, rekavši za da škola dobije apsolutno sve što zatraži.
– Škole uvijek dobiju ono što im je potrebno, ali vrlo je važno da menadžment škole ima sistemsko rješenje kroz implementaciju procesa inkluzije, kako bi djeci omogućili da sretni idu u školu i da ju zavole. Ne smijemo zaboraviti Konvenciju UN-a o pravima djeteta, a to je put za njeno provođenje, zaključuje.
‘Često ni roditelji nisu najobjektivniji’
Ines Kavalec ukazuje kako trenutna rješenja, koja se primjenjuju u Kantonu Sarajevo, „polaze od pogrešne interpretacije“ Konvencije UN-a o pravima djeteta.
– Konvencija propisuje da svako dijete treba imati pristup obrazovanju, kao što kaže i aktuelni Zakon o osnovnom obrazovanju. Želim jasno naglasiti da npr. učiti, čitati i pisati, nije primjenjivo za svu djecu s poteškoćama u razvoju. Za neku djecu s poteškoćama u razvoju obrazovanje je naučiti ih osnovnim akademskim vještinama, da signaliziraju glad, žeđ, bol, da usvoje toaletnu higijenu i sl., i to je ono gdje, po mom mišljenju, naš obrazovni sistem pravi temeljnu grešku.
Na pitanje da li Ministarstvo nešto pogrešno radi, Kavalec kaže kako su „njoj ranije funkcioneri Ministarstva objašnjavali da, čim roditelj izrazi želju, dijete treba upisati u redovnu školu, po individualnom planu i programu, uz asistenta, pozivajući se na Konvenciju UN-a“.
– Potpuno je razumljiva i opravdana želja svakog roditelja da im dijete pohađa redovnu školu sa svojim tipičnim vršnjacima. Nažalost, često mi roditelji nismo najobjektivniji kada su u pitanju naša djeca i često nismo u stanju sagledati šta je najbolji interes djeteta. Smatram da ovakav način primjene inkluzije u obrazovanju u nekim slučajevima nije dobar ni za samo dijete koje ima poteškoće u razvoju, ni za učitelje i nastavnike te u konačnici ni za tipičnu djecu u odjeljenju. Slučaj OŠ ‘Kovačići’ nam je očit primjer, konstatuje Kavalec.
S Kavalec se složio i Vedran Zubić, profesor iz sarajevske Gimnazije Dobrinja, koji je na jednom od svojih blogova napisao kako “samo sjedenje u klupi nije inkluzija“.
– To je isto kao da meni date da igram u Realu i to nazovete inkluzijom. Ja se psihički, a posebno fizički i taktički, ne bih akomodirao niti mogao biti na terenu. To ne da me ne bi ‘inkludiralo’, nego bi me vjerovatno i psihički uništilo, napisao je.
Svako dijete ima pravo na obrazovanje
Kada sve sumiramo, sagovornici se slažu u tome da svako dijete ima pravo na obrazovanje, te su svi složni da je inkluzija potrebna. Iz Ministarstva su kao posljednju rečenicu u svom dopisu napisali kako je „inkluzija zagarantovano pravo i konvencijska obaveza, ali i put ka izgradnji humanog i tolerantnog društva“.
Roditelji ispisane djece kažu kako žele reći da je „krajnje vrijeme da se obrazovanju i inkluziji kao dijelu obrazovanja, posveti adekvatna pažnja u svakom smislu, kako bi u Sarajevu, a i bilo gdje drugo u Bosni i Hercegovini, ona ostvarila svoj puni i potpuni smisao i zadatak“.
– Pitanje za nadležne je i polazna tačka za promjene u sistemu koji zakoči svaki put kada stvari ne idu jednostavno, odnosno onako kako na papiru piše da bi trebalo, dodali su roditelji 12-ero djece, novih učenika OŠ „Grbavica 1“.