Gledala sam kako nam prodaju živote

Tekst je nastao u okviru projekta Jačanje omladinskog aktivizma u borbi protiv korupcije: Znanje In, korupcija Out koji zajednički provode Medijske inicijative i Centar za razvoj omladinskog aktivizma uz podršku Fonda za demokratiju Ujedinjenih nacija (UNDEF).


Piše: Nerma Ribić

Još uvijek se jasno sjećam perioda svog djetinjstva, kada smo hodajući ulicom kao klinci obarali pogled kada bismo sreli policajca. Onako u uniformi, djelovao je kao osoba koje treba da se plašimo, a isto tako koju treba da strašno poštujemo. Da li je to zbog toga, što su nam stariji nametali onu dobro poznatu „ne budeš li slušao, oni će te odvesti u zatvor“. I vjerovali smo u to. Zaista jesmo. Da li je to samo bila dječija neiskvarena kultura, ili su oni tada zaista važili za takve osobe, ne mogu biti sigurna.

Desetak godina poslije vidim da je nestalo tog straha, tog poštovanja i te ozbiljnosti u pogledu policajca. Da li sam ja odrasla, ili su policajci negdje usput izgubili te svoje epitete? Htjela sam da ne vjerujem u te priče da ih možete kupiti za kafu, za cigare, za piće. Vjerovala sam da su to onako čaršijske priče. Pa kako da mu ponudim novac? Kako dođemo od tog formalnog  do neformalnog razgovora u samo par minuta?

A onda sam ih gledala kako prodaju moj život. Onako kao da prodaju kilogram voća na pijaci. Kažeš početnu cijenu, pa ovaj gleda pa pokušava se cjenkati. Sve zavisi od volje trgovca. Ako je dobar dan, možda te još i počasti gratisom. Ako je nervozan, ići će malo teže, ali naći će se već neka zajednička.

Gledala sam onako u šoku i nevjerici, i dalje čvrsto vjerujući u one usađene riječi iz djetinjstva. Ne, nemoguće. Pa oni su policajci. Oni sprovode zakon. Kako da prodaju zakon? Koliko košta 500 grama zakona? Kako se odredi cijena? A onda vidim, pa zaista su spremni na terenu. Ne sekirajte se ukoliko nemate sitno novca. O da, imaju oni. Vratiti će vam kusur. Spakovati dio vašeg zakona u kesu, rukovati ćete se kao stari dobri prijatelji, i svako na svoju stranu, zadovoljan. Trenutno zadovoljan.

Evo sada već 18 godina kasnije, htjela bih samo da ih pitam gdje smo se izgubili kao ljudi? Da li na trenutak samo stanemo pa razmislimo prije nego što damo ili uzmemo novac za nešto gdje su obje strane svjesne da je štetno. Štetno i za pojedinca i za okolinu. Čak šta više, takve pojedince ne žalim ni na tren. Žalim okolinu. Žalim što više ne znam u kojem dijelu grada se zakon prodaje na vagu, pa se ne smijem usuditi prošetati tom ulicom, jer su šanse da te neki pijani manijak pokupi ogromne. Bilo bi zaista fer od njih, kada bi nam izbacili vrijeme i mjesto, kada i gdje se prodaje zakon, pa da znamo. Znate, da ne izlazimo u tom periodu na ulicu, jer nam se ne daje život, ili dio života njima na vagu i procjenu.

Jasno se sjećam te septembarske noći. Noći kada su prodavali život mog oca i mene. Ja sam još i dobro prošla. Saznala sam cijenu za dva života. Ne mogu sa sigurnošću reći da li ih je kiša natjerala da spuste cijenu tako nisko, ili im se žurilo u obližnju kafanu da „ubiju“ koji sat radnog vremena. Znam samo da su dva života koštala 50 KM. Onako vrlo jednostavno, izvadite pare iz džepa i date ih policajcu. Ništa komplikovano. Jedino nemojte zaboraviti naglasiti da je to i za kolegu. Da ne bi došlo do zabune. Kolegijalni su oni, ali opet, ne treba rizikovati sa takvim stvarima. Nakon toga im pružite ruku, nasmijete se, jer ko zna kada će vam opet trebati. Vi ste sada prijatelji. Sjedete slobodno u svoje auto, onako puni ponosa jer ste upravo srušili još jedan zakon u državi u kojoj se ionako sve ruši. Nema potrebe da vas grize savjest. Lakše je reći da su nam za stanje u državi krivi ovi ili oni. Naši ili njihovi. Politika ili izbori. Ma naći će se već neki krivac. Ali vi koji dajete mito niste krivi ni sekunde. Sjedete slobodno tako pijani, nadrogirani, i na gas. Pa nećete valjda najnovijeg audija voziti samo 60km/h. A subota uveče. Idealno vrijeme da budete zapaženi.

Sjećam se dugih i jakih svjetala i sjećam se udarca. Nije bilo škripe kočnica. Ni neke posebne drame. Mi smo bili u koloni, on je direktno udario u nas. Kao desetogodišnja djevojčica od jačine udarca proletila sam kroz šofer šajbu i završila na ulici. Mislite da mu je to bilo važno? Pa on je već platio naše živote. Okrenuo se i samo nastavio gdje je i krenuo sa vožnjom.

Da li treba da uzmem za pravo sebi da ga krivim? Ne znam.

Znam da sam sedam dana umjesto u školskoj klupi bila u komi. Moj otac takođe. Radno mjesto mu je duži vremenski period zamjenio bolnički krevet i operaciona sala. Godinama sam pokušavala doći do odgovora, na koji način se određuje cijena nečijeg života? Da li zastanemo bar na trenutak kada primamo mito. Ne želim kriviti tog vozača. Krivim policajce. Srušili su sliku o sebi u očima desetogodišnje djevojčice. Branila sam ih onda kada su ih svi napadali. Oni su tu da nas čuvaju. Nekako sam uvijek osjećala sigurnost kada vidim da su tu negdje u blizini. A oni su nas prodali.

Da li je želja za brzom zaradom jača od želje za mirnim snom? Da li je na mom mjestu mogla biti kćerka tog policajca? Da li bi nam bila ista cijena? Nisu htjeli da mi odgovore, obarali su poglede onako kako sam ih ja kao dijete obarala kad ih vidim. Postiđeno.

Teško je kada određujemo cijenu nekome koga volimo. Vjerujem da jeste. Evo, zastanite  svi na trenutak i pokušajte odrediti cijenu vašoj djeci, vašim roditeljima. Ne može. Ne ide. Zašto onda uzimamo sebi za pravo, da to radimo za druge ljude.

Vjerujem da je moja priča, jedna od milion. Trebamo li svi imati takvo iskustvo da bismo promjenili nešto. Ne možemo kriviti sistem. Ne možemo kriviti državu, politiku, funkcionere. Ma ni policajce. Krivimo sebe.

Mi smo krivi ukoliko pristajemo dati mito. Svako od nas, kao pojedinac. Ne, nismo djeca. Ne tražite opravdanja. Niko vam iz džepa ne može isčupati novac. Prijavite ga. Snosite svoju odgovornost molim vas. Platite kaznu ako ste zaslužili da je platite. Neka vam to bude opomena, lekcija. Ali nemojte davati mito. Nemojte plaćati tuđe živote. Jer niko od nas ne smije uzeti za pravo sebi da se cjenka za cijene života. Probudimo se već jednom iz ovog stanja, u kojem se nalazimo godinama.

Dosta je spomenika po gradovima. Dosta je ispisanih stranica u crnoj hronici. Dosta je isprepadane djece na ulici. Ne rušite im sigurnost i mladost.

Ukoliko zaista očekujemo promjene, promjene moraju krenuti od svakog od nas pojedinačno.

Najnovija istraživanja su pokazala da građani ne znaju kako i kome da se obrate. Smatraju da su svi policajci isti. Dakle cjelokupna slika je zaista narušena, i smatram da se ovom pitanju itekako treba posvetiti. Ne zaboravimo, za korupciju je potrebno dvoje! Stoga krenimo eliminisati jednu stranu, druga će automatski ostati uskraćena.

(STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Školski.ba
Školski.ba je informativno-edukativni portal namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini, učiteljima, nastavnicima i roditeljima.