Roditelji svakodnevno po povratku djeteta iz škole postavljaju pitanje ‘kako je bilo?’ želeći čuti o njegovim postignućima i ocjenama. Saznajte kako to i što još može uticati na djetetovu motivaciju za učenje.
Oko 10% školske djece ima poremećaj nedostatka pažnje, s time da ovaj problem triput češće zahvaća dječake nego djevojčice. To konkretno znači da većina djece može koncentrirano učiti, treba samo naći način kako ih motivirati na pravi način. A motivacija, tj. shvatanje smisla uloženog vremena i koristi koja će iz toga proizići ključna je za uspjeh, smatraju stručnjaci, pišu Roditelji.hr.
– ‘Ne gledaj televizor dok učiš!’ ‘Koncentriši se na gradivo, tako će ti trebati puno manje vremena da naučiš lekciju!’ ‘Učiš već pola dana, a nisi ništa naučio! To je zato što nisi skoncentrisan!’
Ovo su neke od svakodnevnih situacija s kojima se susreću školarci i roditelji. Djeci koja imaju stvarni problem s koncentracijom ništa neće moći privući pažnju u dovoljnoj mjeri. Oni će se interesovati za puno toga, ali ni za što posebno ili dovoljno dugo.
Kako razlikovati problem od djetetove lijenosti i nemotiviranosti?
To se može najbolje provjeriti pomoću crtića. Ako se dijete može dugo koncentrirati na gledanje crtića, to je definitivno znak da nema problem s pažnjom. Stvar je u tome da ga crtići zanimaju pa je motivirano za gledanje. Kako takvu istu motivaciju postići i kad su školske obaveze u pitanju?
Tu je uloga roditelja ključna!
Važno je da kroz način komuniciranja roditelj djetetu ‘ne ubije volju’ za učenjem. Dijete prvenstveno mora znati da je škola njegova obaveza i da uči radi sebe. Treba razvijati djetetovu samostalnost, jer ako uvijek ‘uskačete’ kad se pojavi problem, uspjeh više neće biti djetetov nego vaš. Učenje je proces u kojem dijete može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja.
Nadalje, umjesto da djetetu stalno nešto prigovarate i dijelite mu ‘lekcije’, radije ga slušajte, podržavajte, imajte više tolerancije i prema eventualnom neuspjehu, jer ‘dobra atmosfera’ važna je za motivaciju i daljnji rad. Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka loša ocjena… demotivisana su za učenje – jer ‘ionako neće biti dovoljno dobro’.
Djeca koja vole učiti obično žive u domovima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument, bilo da su ga sami smislili ili je stigao od djeteta.
Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje i mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljena posla, izlaskom van s prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom s roditeljima.
Roditelji trebaju poticati dijete da uči s razumijevanjem. Učenje napamet čini učenje dosadnim, teškim i besmislenim. Potičite dijete da postavlja pitanja ‘zašto je to tako, kako je do toga došlo’ i da nađe smisao u onom što uči.
Treba im pomoći da nađu korisnost onoga što uče, kakve to ima veze s drugim već naučenim gradivom, a kakve sa svakodnevnim iskustvom. Česta greška roditelja je da školi daju prevelik značaj. Djecu stalno pitaju šta je bilo u školi, ali odgovori koje traže su usmjereni na ocjene i postignuće.
A u školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, zanimljivi ili dosadni časovi… A tu su i igrice koje igraju i događaji s vršnjacima izvan škole. O svemu tome bi djeca rado pričala ako bi ih roditelji saslušali sa zanimanjem i bez procjenjivanja. Jer djeca imaju još života i izvan škole i ocjena.