Što se podrazumijeva pod cybermobbingom, kako pomoći djeci i postoje li preventiva ili mjere zaštite – o tome smo razgovarali s psihijatrom i stručnjakom za mobbing Petrom TEUSCHELOM.
Što je cybermobbing i koliko je raširen?
Pod pojmom cybermobbing podrazumijeva se namjerno vrijeđanje, sramoćenje i maltretiranje pojedinca putem tzv. modernih medija. Tu se, osim interneta i društvenih mreža, podrazumijevaju i SMS poruke. Čak se i putem e-maila može činiti cybermobbing. Cyber napadi odvijaju se u obliku vrijeđanja, prijetnji, širenja glasina i kleveta, objavljivanja kompromitirajućih fotografija i filmova bez suglasnosti. Točne brojke o učestalosti takvih napada još ne postoje.
Kada zapravo govorimo o cybermobbingu? Kada je riječ samo o „tračanju“, a kada je prijeđena granica?
Granica nije jasno vidljiva. Međutim, maltretiranje se uvijek poznaje po malignoj namjeri, ponašanju koje je svrhovito i cilj mu je nauditi drugoj osobi. Većinom ne ostaje pri jednom napadu, nego je zlostavljanje sustavni i ponavlja se. Također, udarci „ispod pojasa“ prepoznaju se kao zlostavljanje.
Jesu li pogođeni samo djeca i mladi koji su posebno povučeni? Postoje li neke određene značajke koje nekog čine vjerojatnom žrtvom ili počiniteljem?
U slučaju zlostavljanja vrijedi: to se može dogoditi bilo kome! Nisu samo bojažljiva djeca u opasnosti. Na meti se možete naći na različite načine, sramežljivost je samo jedan od njih. Individualizam, „necool“ ponašanje, vidljivi fizički nedostaci ili invalidnost mogu izolirati djecu i gurnuti ih u ulogu žrtve. Motivi također mogu biti zavist, ljubomora i ogorčenost koji od omiljenog i uspješnog djeteta mogu napraviti žrtvu.
Tko su počinitelji? Zašto se zlostavljanje uopće događa na internetu?
U većini slučajeva elektroničko zlostavljanje je nastavak stvarnog maltretiranja. To znači da se počinitelj i žrtva osobno poznaju. Počinitelj je često popularan, na vrhu top-liste razreda, razredni kralj ili kraljica koji koriste zlostavljanje kao demonstraciju svoje moći.
Cybermobbing, pak, zbog pripadajuće anonimnosti, nudi i drugima priliku da nekog kazne. Zbog neograničene publike učinkovitost napada najveća je moguća. Pristup žrtvi je otvoren non-stop, nije vremenski ograničen.
Koje su posljedice cybermobbinga?
Elektroničko zlostavljanje može imati katastrofalne posljedice. Javno sramoćenje i bespomoćnost, tj. nemoć da se borite izravno mogu dovesti do teških psihičkih kriza. Depresija, anksiozni poremećaji, poremećaj spavanja, neuspjeh u školi, socijalno povlačenje su moguće posljedice. Najdramatičnije posljedice su, naravno, pokušaj samoubojstva i samoubojstvo.
Kako primijetiti da je dijete žrtva mobbinga?
Bilo kakva promjena ponašanja djeteta može biti znak mentalnog stresa. Konkretno, suzdržanost, povlačenje, tjeskoba, strah, problemi sa spavanjem, naizgled ničim izazvano plakanje, ali i izbjegavanje odlaska u školu, na primjer kad se roditelju čini da se dijete učestalo razbolijeva – sve to je razlog da se raspitate o uzrocima. Međutim, često je vrlo teško dobiti odgovor od tinejdžera jer nerado priznaje da je žrtva mobbinga.
Kako mogu zaštititi svoje dijete?
Nažalost, prava zaštita nije moguća. Dok god dijete samo boravi na mreži, piše mailove i šalje SMS-ove, može postati žrtvom. Najbolje je rano početi govoriti o opasnostima koje vrebaju sa socijalnih mreža. Tko je uspio uspostaviti odnos u kojem se otvoreno razgovara, taj je učinio puno. Ako otac ili majka demoniziraju Facebook i druge društvene mreže, ne mogu očekivati da će im se djeca obratiti s povjerenjem kad se pojave problemi, a preporučljivo je da roditelji budu obaviješteni o online aktivnostima svoje djece.
Kako mogu pomoći djetetu kad se zlostavljanje već dogodilo?
U takvoj situaciji dijete treba pravu podršku. Od optužbi poput „Upozorio sam te“ nema ništa. Treba što prije obavijestiti školu (jer su tamo obično počinitelji). Ako se maltretiranje odvija na društvenoj mreži, potrebno je od kompanije zatražiti brisanje određenog teksta ili slike (savjet: prije brisanja napraviti „screenshot“ kao dokaz). Kod posebno teških napada treba razmišljati i o prijavi policiji. Ne treba se bojati ni posjeta liječniku ili psihologu kad je emocionalni stres toliki da je djetetu potrebna pomoć.