Piše: Maja Jerčić
Ovo će biti jedan klasični savjetodavni tekst (u smislu da nabraja savjete) napisan na nešto neklasičniji način, a sa savjetima koje ćete u njemu pročitati, definitivno ćete se prvi puta susresti!
Prvo što je neobično kod ovoga teksta je to što je namijenjen učenicima. A ne njihovim roditeljima. S obzirom da u školu idu, u klupama sjede i po njima šaraju, u bilježnicu zapisuju, sanjivo kroz prozor gledaju… učenici, tekst koji se obraća njima, šarolikoj skupini začešljanih, čupavih, kovrčavih ili nageliranih glava, ima barem malo logike.
Dakle, dragi školarci, mnogi se od vas izjašnjavaju kao politički oponenti školskoga sustava, vi biste isti, koji nazivate zatvorskim, ukinuli. S obzirom da bijeg iz Alcatraza nije moguć, jer bi vaši roditelji za to zakonski odgovarali, ostaje vam samo da slijedite primjer brojnih revolucionara prije vas; Francuzi su 1789. uspjeli, Amerikanci također kad su se pobunili protiv britanske vlasti, a uspješni su bili i revolucionari diljem Europe u najrevolucionarnijoj godini od kad se vrijeme broji, a povijest bilježi – 1848.
No, morate znate da neke pobune i nisu imali sretan ishod, primjerice, Žakerija je bila ugašena, Spartak je loše svršio, jednako kao i Boksački ustanak. Ove rečenice shvatite kao svojevrsni test. Ako vam nisu poznati svi, malo prije navedeni, podaci, znači da bi ipak morate još malo ”odstajati” u učionici, glavice se moraju još malo kiseliti u školskim klupama… a šaranje, zapisivanje i sanjivo gledanje kroz prozor dio je procesa sazrijevanja začešljanih, čupavih, kovrčavih ili nageliranih glavica, kako one u konačnici ne bi bile kupusove.
1. Upadanje u zamku efekta poznatog pod nazivom ”what the hell effect”
What the hell effect najlakše je objasniti na primjeru hrane. Primjerice, ako osoba koja je na dijeti malo posustane i pojede recimo… krafnu, lakše će nakon te krafne, dakle, nakon što je već ”pokvarila dijetu”, pojesti još i čokoladu. Jer, ”what the hell”, mislit će podsvjesno, ”danas sam i tako zabrljala s dijetom, nema smisla da pazim što jedem ostatak dana.”
”What the hell effect” često se događa i učenicima. Ne napišu četiri-pet zadaća iz matematike, profesorica zada šestu, a učenikova podsvijest razmišlja ovako: “Toliko zadaća već nisam napisao, već sam i tako zaribao s matematikom, nema svrhe da sad odjednom, nakon toliko nenapisanih zadaća, ovu pišem.” Ovome efektu, čijem su magičnom i zastranjujućem utjecaju svi ljudi podložni, duguje se to da učenici ponekad ostaju dosljedni u nekim negativnim ponašanjima i navikama. “Nisam naučila zadnjih šest lekcija iz geografije, i tako sam u zaostatku, neću učiti niti ovu novu lekciju s današnjeg sata.” Zbog ”what the hell effecta” dublje tonemo, više zaostajemo i skupljamo loše ocjene.
Vozi li mornar brod ili brod vozi njega, a da ovaj ne zna kamo ide? Naravno, mornar vozi brod, a ne obrnuto. ”What the hell effect” je kao brod koji često vozi nas, bespućima mora, uvaljuje nas u kiše i oluje… Zato mornar napokon treba preuzeti kormilo u svoje ruke i početi upravljati brodom, početi upravljati ”what the hell effectom” i tako izbjeći neveru. “Ok, nisam napisao zadnjih nekoliko zadaća iz matematike, no ovu ću napisati, neću nastaviti isti trend”, ”Ok, nisam učila geografiju redovito, no bolje da sad naučim barem ovu novu lekciju, imat ću manje posla prije testa.”
2. Ponašanje i navike koji dovode do akumulacije
Akumulacija često ima pozitivno značenje. Označava gomilanje, nakupljanje, najčešće se misli na akumulaciju sredstava (primjerice, kao štednja u banci, akumulacija sredstava ovdje znači skupljanje novaca). Zatim, akumulacijsko jezero je umjetno jezero, nastalo skupljanjem (akumulacijom) vode. Ovo je također primjer pozitivne akumulacije, takva jezera često služe za regulaciju vodostaja plovnih putova, za zaštitu od poplava, opskrbljuju vodom hidrocentrale… No, unatoč ovim blagodatima i konstruktivnim doprinosima akomulacije, u školskome kontekstu ona može biti poprilično negativna i destruktivna.
Gomilanje, skupljanje gradiva koje treba naučiti u budućnosti (i bližoj i daljoj) može samo stvoriti veliko jezero problema, stresa i neprilika. Zato akumulaciju kao obrazac ponašanja i naviku treba potpuno izbaciti (može i grubo, ne treba paziti na njezine osjećaje). Jedina akumulacija koje bismo se u školi trebali držati je ona znanja i sposobnosti!
3. Zaboravljanje na onu ‘malu’ stvar zvanu velikim imenom – budućnost
Danas se više malu djecu ne straši babarogama, vješticama i svakojakim demonima. Nedavno se moja mama prenerazila kad je čula kako jedan čovjek upozorava kćer da će je ”neki ljudi odnijeti ne bude li dobra”. “Zamisli, tako reći djetetu…”, zgroženo će ona. Ja sam je podsjetila da su oni nas plašili i babarogama i popravnim domom. Strašno se uvrijedila, jer ”govorim neistinu” i ”otkud to meni”. Danas se takvo zastrašivanje smatra lošim odgojnim postupkom, narušava djetetov osjećaj sigurnosti i bezuvjetne ljubavi, itd… Sa suvremenim trendovima roditeljskih stilova koji zastrašivanje više ne koriste kao odgojnu metodu, s horizonta je iščezla jedna bitna sitnica. Budućnost. Naime, nas su strašili i njome. ”Tko radi, ne boji se gladi”, ”samo uči i nemaš se čega bojati”, ”ako nećeš učiti, radit će teška i slabo plaćena zanimanja”.
Danas se djecu uglavnom ne želi opterećivati tako sumornim pitanjima i time narušavati idilu djetinjstva. U redu, no možda biste se vi, sami, bez zlogukog mahanja babarogama, mogli s vremena na vrijeme podsjetiti da sadašnji postupci imaju neke veze s budućnošću. Jedna zadaća iz hrvatskoga, radna bilježnica iz kemije ili lekcije iz povijesti neće zacementirati i u potpunosti odrediti vaš budući život, no ako to spojimo s akumulacijom iz točke broj dva… ishod je neizvjesniji. Malu stvar zvanu velikim imenom samo treba imati negdje na obzoru, znati da nas čeka… ili dolazi… ili ćemo mi doći k njoj.
4. Pogled uvijek iz istog kuta
Ima jedan crtež, jedan od onih koji ističu neku poantu na vizualno domišljat način. Dva se čovječuljka voze autobusom, jedan sjedi na jednoj strani autobusa, priljubljen je uz prozor i gleda u sive stijene planine… cijeli je sumoran i očajan… Drugi čovječuljak sjedi na suprotnoj strani autobusa, kroz prozor vidi prostrane osunčane krajolike, sretan je i nasmiješen, uživa u vožnji. Ako pokušamo promijeniti svoju percpepciju (pogled na nešto), vožnja će nam biti ugodnija, te ćemo više toga vidjeti.
Pokušajte sjesti na drugu stranu autobusa…, možda ćete vidjeti da obrazovanje ipak nije Alcatraz (zatvor) na otočiću u Tihom oceanu, ako pogledate na drugu stranu, možda uvidimo da se ipak radi o divnome, mogućnostima ispunjenome gradu na obali, poput San Francisca.
Neka drugo polugodište bude motiviranije, spremnije, oduševljenije!